Tema za sve oblike alternativne glazbe. Ponajprije ne one koja je već ušla u mainstream i unutar njega sretno prebiva kao "žanr" koji se uspješno prodaje klasi ljudi koja želi biti "drugačija", "bolja" ili na taj način nadomjestiti svoju još neformiranu osobnost. Glazba neopterećena izvanjskim percepcijama, žanrovima, ali jednako tako i načinom na koji se sama prezentira izvan same svoje neposredne prezentacije.
Kako temu valja započeti, otvorio bih sa
Keiji Hainom, legendom izuzetno bogate i neuobičajene japanske free/noise/jazz/rock scene koja u japanskom undergroundu cvjeta negdje od početka 70ih (prvo Hainovo službeno izdanje je bilo 1971.) oko, prvotno dućana, a danas labela "
PSF records"
Diskografske podatke i činjenice moguće je naći
ovdje, tako da ću taj dio zaobići.
Razlog zašto slušam ovog čovjeka je taj što je jedan od ljudi koji od onih koje sam čuo na jedan od najuspješnijih načina uspijeva proizvoditi "neposrednu muziku". Neposredna muzika u ovom slučaju znači "tjelesnost", ali tjelesnost nesvodivu na "tapkanje nogom" ili ugodu, već tjelesnost koja stvara interakciju sa čistim zvukom izvan domene dobrog ritma, melodije, harmonije i sl. Ulazak u takav "čisti zvuk" je nešto što se mora iskusiti, jednako kao i ulazak u slobodnije varijante jazza (jedan od izvornih inspiracija Hainu je bio Albert Ayler), te je o tome relativno teško govoriti. Čist zvuk kod Haina međutim nije samosvrha, jednako kao što nije niti "čisti akt" koji bi imao samo apstraktnu akademsku umjetničku vrijednost. Čisti zvuk koji on proizvodi je suprotno tome sadržajno izvan samog akta usmjeren na svrhu koju je vrlo teško artikulirati, a da bi ju se s jedne strane misaono naslutilo, te s druge umjetnički iskusilo, potrebno je iskustvo njegove muzike.
Ukratko, osnovna premisa je relativno "jednostavna". Muzičar jest "ja" dok je ono izvan "ja" "drugo" ili "ne-ja", svijet, bitak, kozmos, univerzum - kako se iz koje misaone tradicije uzme. Muzičar aktom stvaranja zvuka stvara vibriranje u ovome ne-ja i u tom vibriranju ga na neki način "savija", "usmjerava" i kontrolira. Zvuk se nužno javlja u vremenu. To znači da zvuk po prirodi ne može biti "stajanje", već je njegova narav takva da iz ništa (nebitak - u domeni auditivnog tišina) prelazi u postojanje (bitak - zvuk). Zvuk dok traje je u interakciji sa tišinom, te jednako kako nastaje iz tišine/ništa, tako se nužno i vraća u tišinu/ništa. Zbog toga muziciranje ima karakter izlaska iz ničega u univerzum (riječ koju Haino najčešće rabi u prijevodu Alana Cummingsa, novinara Wirea koji je vrhunski poznavalac Haina - japansku riječ koju Haino rabi ne znam), mijenjanja univerzuma i vraćanja u ništa. Utoliko je način koji je jedini primjeren ovako shvaćenom muziciranju jednokratan live nastup koji ne ponavlja nego na licu mjesta proizvodi. Tako Haino radi sve nastupe i sve albume, a jedino gdje je nedosljedan je da albume i snima i tako ih na neki način "čuva" od nebitka.
Ono što se u ovom procesu izlaska iz ničega, mijenjanja univerzuma i vraćanja u ništa posredstvom "ja" muzičara koji posredstvom svijesti prati i kontrolira svaki zvuk koji proizvodi jest najopćenitije rečeno - utjecaj. I upravo taj utjecaj ima nelogosni, nerječiti karakter, karakter koji se kroz zvuk neposredno otkriva doživljaju i putovanju doživljaja kroz tijek muzičke igre. Tu se dolazi do mjesta gdje se treba prestati govoriti i početi slušati, ali sa ovim okvirom na pameti. Svatko tko je osjetio u ikojoj muzici način na koji ona "mijenja prostor", radi svojevrsni "pomak" u prostoru, taj sigurno ima i fundamentalnu mogućnost da shvati/osjeti što radi Haino. Učinak je pomak, meditacija, čisto muzičko iskustvo, putovanje koje je nerijetko katarzično i izuzetno moćno.
S obzirom na veliku diskografiju, za uvod preporučam:
Od
solo radova:
- Mazu wa iro o nakusouka!! (unofficial translation of title: First let's remove the color)
- Black Blues (soft version)
- Black Blues (violent version)
- Uchu Ni Karami Tsuite Iru Waga Itami (unofficial translation: Twined Around the Universe, My Pain)
- Next Let's Try Changing the Shape
Od njegove grupe
Fushitsusha:
- The Time is Nigh
- A Death Never To Be Complete
Toliko za početak.
Editirao popol_vuh - 22.lipanj.2009 u 20:11