Alternativni kutak

Tema za sve oblike alternativne glazbe. Ponajprije ne one koja je već ušla u mainstream i unutar njega sretno prebiva kao "žanr" koji se uspješno prodaje klasi ljudi koja želi biti "drugačija", "bolja" ili na taj način nadomjestiti svoju još neformiranu osobnost. Glazba neopterećena izvanjskim percepcijama, žanrovima, ali jednako tako i načinom na koji se sama prezentira izvan same svoje neposredne prezentacije.

Kako temu valja započeti, otvorio bih sa

Keiji Hainom, legendom izuzetno bogate i neuobičajene japanske free/noise/jazz/rock scene koja u japanskom undergroundu cvjeta negdje od početka 70ih (prvo Hainovo službeno izdanje je bilo 1971.) oko, prvotno dućana, a danas labela "PSF records"




Diskografske podatke i činjenice moguće je naći ovdje, tako da ću taj dio zaobići.

Razlog zašto slušam ovog čovjeka je taj što je jedan od ljudi koji od onih koje sam čuo na jedan od najuspješnijih načina uspijeva proizvoditi "neposrednu muziku". Neposredna muzika u ovom slučaju znači "tjelesnost", ali tjelesnost nesvodivu na "tapkanje nogom" ili ugodu, već tjelesnost koja stvara interakciju sa čistim zvukom izvan domene dobrog ritma, melodije, harmonije i sl. Ulazak u takav "čisti zvuk" je nešto što se mora iskusiti, jednako kao i ulazak u slobodnije varijante jazza (jedan od izvornih inspiracija Hainu je bio Albert Ayler), te je o tome relativno teško govoriti. Čist zvuk kod Haina međutim nije samosvrha, jednako kao što nije niti "čisti akt" koji bi imao samo apstraktnu akademsku umjetničku vrijednost. Čisti zvuk koji on proizvodi je suprotno tome sadržajno izvan samog akta usmjeren na svrhu koju je vrlo teško artikulirati, a da bi ju se s jedne strane misaono naslutilo, te s druge umjetnički iskusilo, potrebno je iskustvo njegove muzike.

Ukratko, osnovna premisa je relativno "jednostavna". Muzičar jest "ja" dok je ono izvan "ja" "drugo" ili "ne-ja", svijet, bitak, kozmos, univerzum - kako se iz koje misaone tradicije uzme. Muzičar aktom stvaranja zvuka stvara vibriranje u ovome ne-ja i u tom vibriranju ga na neki način "savija", "usmjerava" i kontrolira. Zvuk se nužno javlja u vremenu. To znači da zvuk po prirodi ne može biti "stajanje", već je njegova narav takva da iz ništa (nebitak - u domeni auditivnog tišina) prelazi u postojanje (bitak - zvuk). Zvuk dok traje je u interakciji sa tišinom, te jednako kako nastaje iz tišine/ništa, tako se nužno i vraća u tišinu/ništa. Zbog toga muziciranje ima karakter izlaska iz ničega u univerzum (riječ koju Haino najčešće rabi u prijevodu Alana Cummingsa, novinara Wirea koji je vrhunski poznavalac Haina - japansku riječ koju Haino rabi ne znam), mijenjanja univerzuma i vraćanja u ništa. Utoliko je način koji je jedini primjeren ovako shvaćenom muziciranju jednokratan live nastup koji ne ponavlja nego na licu mjesta proizvodi. Tako Haino radi sve nastupe i sve albume, a jedino gdje je nedosljedan je da albume i snima i tako ih na neki način "čuva" od nebitka.

Ono što se u ovom procesu izlaska iz ničega, mijenjanja univerzuma i vraćanja u ništa posredstvom "ja" muzičara koji posredstvom svijesti prati i kontrolira svaki zvuk koji proizvodi jest najopćenitije rečeno - utjecaj. I upravo taj utjecaj ima nelogosni, nerječiti karakter, karakter koji se kroz zvuk neposredno otkriva doživljaju i putovanju doživljaja kroz tijek muzičke igre. Tu se dolazi do mjesta gdje se treba prestati govoriti i početi slušati, ali sa ovim okvirom na pameti. Svatko tko je osjetio u ikojoj muzici način na koji ona "mijenja prostor", radi svojevrsni "pomak" u prostoru, taj sigurno ima i fundamentalnu mogućnost da shvati/osjeti što radi Haino. Učinak je pomak, meditacija, čisto muzičko iskustvo, putovanje koje je nerijetko katarzično i izuzetno moćno.

S obzirom na veliku diskografiju, za uvod preporučam:

Od solo radova:

- Mazu wa iro o nakusouka!! (unofficial translation of title: First let's remove the color)
- Black Blues (soft version)
- Black Blues (violent version)
- Uchu Ni Karami Tsuite Iru Waga Itami (unofficial translation: Twined Around the Universe, My Pain)
- Next Let's Try Changing the Shape


Od njegove grupe Fushitsusha:

- The Time is Nigh
- A Death Never To Be Complete

Toliko za početak.
    
    
    

Editirao popol_vuh - 22.lipanj.2009 u 20:11

Vedran napisao: Ne bih želio širiti defetističko raspoloženje no već smo pokušali. Nažalost bezuspješno.

    
Vidiš, Vedran, nisam ni iskopao taj topic iz arhive. Sad sam ga proučio...neko vrijeme je živio, pa je prestao. A eto, ja lansiram pa da vidimo što će biti...vjerujem da se i forumska populacija pomalo promijenila, tu si ti, bub sa svojom Jah muzikom, tu je upravo i kolega why stakla, čini mi se da je ovdje registriran i kolega pirate sa susjednog foruma za kojeg znam da isto sluša svakojake opačine ;), tu je i Kalle kojeg bi ova elektronička dimenzija mogla interesirati, ja ću sasvim sigurno tu pisati, a sasvim sigurno ima još puno ljudi koji slušaju svašta i htjeli bi pisati/diskutirati - vidjeti ćemo. Inače, ova stara tema je barem što se naslova, ali i pisanja u temi tiče ipak dosta uže postavljena od ove, pa bi se i tu moglo protumačiti da je ovdje više mjesta za pisanje.
    
EDIT:

Naravno, da se ne bi krivo shvatilo, meni osobno bi bilo super da se vode diskusije o muzici i smislu te muzike, povezano sa izlaganjem razmišljanja onih koji su upućeni o tome u što su upućeni, a tu su recimo i članovi poput Joby-a, koji recimo ne slusa i ne voli takvu muziku, ali ima odlične i pogođene primjedbe i poticaje na diskusiju - i ovdje cijelo vrijeme navodim samo primjere kojih se ovako "na prvu" mogu sjetiti, naravno da se nadam da će sudionika biti puno. Naravno, sve tijekom vremena i bez forsanja - kako kome dođe. Eto, vidjeti ćemo.
    

Editirao popol_vuh - 22.lipanj.2009 u 22:50

Joby napisao:   ne razumijem zašto treba neka glazba biti "oslobođena" ritma, melodije i harmonije.

ne razumiješ - vjerojatno si htio reć ne osjećaš ili ne doživljavaš, da ti takva muzika ne odgovara jer ne sadrži elemente koje ti držiš bitnim za kvalitetnu glazbu (ritam melodija, harmonija itd.) i to je naravno ok...

s druge strane treba znati koji su motivi benda, stvaratelja (ne nužno umjetnika), treba znati koji je motiv koji ih pokreće i tjera na stvaranje glazbenog djela... teško da će netko tko stvara samo pod jakim negativnim utjecajem, koji na njega djeluju psihodelično, napraviti slično djelo kao oni koji koji stvaraju pod nekim drugim utjecajem s recimo ciljem opuštanja. logično je da neka religijska ili možda meditacijska glazba biti smirujuća, uravnotežena i sl. dok će neka npr. socijalno angažirana muzika vjerojatno biti gruba, agresivna iz prostog razloga kaj je nastala iz takve jedne kaotične situacije...

mnoge bendove slušam relativno skoncentrirano i sve mi sjeda na svoj mjesto, svaki zvuk ima svoj smisao, no ako te iste pjesme pustim dok radim nekaj skroz deseto onda mi znaju ić na živce i za mene su samo buka...

mislim da većina nas sluša muziku koja se ne hvata na prvu loptu, jednostavno treba više puta čuti da bi sjelo... nekak mi se čini da je onih kvalitetnih a lako pamtljivih koje znamo čim prvi put čujemo refren jako malo, većinom su to zabavnjaci ili sl. .... naravno (da se ogradim) u svakom žanru ima zaraznih, koje svima sjedaju na prvu loptu....

Joby napisao: Bojim se da neću Bog zna kolko pridonijeti diskusiji jer ne razumijem zašto treba neka glazba biti "oslobođena" ritma, melodije i harmonije.

    
Joby, nija da zvuk uopće (dakle sav zvuk, sva "muzika", "ispravna muzika") treba biti oslobođen tih muzičkih elemenata, a muzika koja počiva na tim elementima naravno isto itekako može spadati u ovu kategoriju topica. Stvar je samo u tome da premisa iz koje krećem auditivno-umjetničku ekspresiju razumijeva šire od klasičnih muzičkih kategorija i utoliko može obuhvatiti mnogo auditivne umjetnosti koju bi klasičari (vjerojatno s pravom - što nije nikakva uvreda) zvali "ne-muzikom". I ja sam recimo klasičan u jednom pogledu pa je za mene umjetnost zvuka (muzika) = svjesno i namjeravano stvoren zvuk usmjeren prema svrsi. Potpuno ne-klasičan pogled bi eliminirao i ovaj moment svrhe i zamijenio ga pojmom samosvršne igre - pogled i muzika temeljena na kojem je također kod kuće u ovakvom topicu. Široko je ovo polje :).

Čovjek, tj. njegov razmjer i veličina mi je često filter koji utjeće na osobnu ocjenu nekog djela, pa tako i glazbenog. Matematička savršenost u simetriji i arhitekturi jedne katedrale od Bachove fuge ili koncerta, obilježene prirodnim fraktalnim formama u nastajanju i nestajanju razigranih glazbenih slika stavlja upravo čovjeka i njegov razmjer u samo odredište takve glazbe. Razumijem potrebu za promjenama, no ne uvjerenje da promjena donosi apsolutno bolje samim tim što je van zadane forme, u ovom slučaju duboku povezanost za sklad u ritmu toliko duboko zapamčenom još iz utrobe, kad smo osluškivali otkucaje majčinog srca prije nego što smo uopće vidjeli svijet. Mi tu iskonsku povezanost sa ritmom možemo zanemariti no ne i osporiti. Kao što nemožemo osporiti da se dijete neće smiriti u ritmičnom gibanju majčina narućja.

Na jednom trgu u malom srednjedalmatinskom gradu se osjećam ugodno zato što je napravljen za veličinu čovjeka i njegovu šetnju, na raskršću Vukovarske i Savske se osjećam izgubljeno, zato što je napravljen za aute i promet a ne za čovjeka i njegove proporcije. Više ni neznam što sam htio reći, no iz ovog sigurno možete izvući neke smislove.