Grijesi bolje prošlosti

... te Rozga, te Severina, narodnjaci, cajke, pa kako to mogu slušati, te kamo ide današnja mladež, dobar glazbeni ukus je mrtav itd, i tome sl...

    Često se s po medijima  povlači pitanje o tome kako je bilo nekada , a kako nam je sada. Bolje ili lošije.

    Posebno se strasti uzburkaju kada se povede rasprava o kvaliteti glazbe. O tome je nedavno nešto promišljao i Nebojša na svom blogu http://tooloud.co/u-moje-vrijeme/ Ne bih sada iznosio vrijednosne stavove, ali bilo bi zanimljivo osvrnuti se i na onu manje svijetlu stranu naše bolje prošlosti. Ispada sada  da smo svi slušali samo neupitne veličine, progresivu, Pink Floyd i Zappu, simfo rock i psihodeliju, Hendriksa, Claptona i Bowia, a da, eto danas prevladava glazba upitne kvalitete, šund, cajke turbo ovo i ono.

    Budimo pošteni i priznajmo da je takve „lake“ glazbe bilo i ranije , pa i u slavnim 60. i 70. godinama kada je rock doživio  svoju ekspanziju i možda svoje  najkreativnije razdoblje. Bilo je i tada izvođača  koje smo voljeli, slušali više ili manje, koji su nam bili „soundtrack za život“, a danas bismo ih se najradije odrekli ili ih zatajili poput neželjene ili posrnule djece. Kupovali smo svašta, nekontrolirano, pa i neke ploče koje smo s vremenom već negdje arhivirali, prodali ili čak bacili.

    Ukratko, iznesimo sada i ovdje javno svoje grijehe mladosti i skinimo konačno taj neželjeni teret nečiste savjesti koji nosimo desetljećima i ne želimo ga priznati svojim potomcima. Ne moraju to nužno biti najgore pjesme ili izvođači svih vremena, ali recimo da se upitate: pa što mi je bilo da slušam ovakvu glazbu.

    Da, danas mnoge stvari izgledaju i zvuče nekako drugačije nego u ona dobra stara vremena.

   Evo za početak, bez presuda i predrasuda, samo kao ilustracija za razvoj teme...