70's- dokumentarac, komentari?

Danas su stvari ispolarizirane poprilično...s jedne strane imaš muzičare pod okriljem industrije i menadžerske projekte koji zgrću pare. A s druge strane imaš muzičare van žiže, industrije, i pod kapom nekih manjih labela i kuća, kojima je jedina osobna poveznica biznisom nekakva intencija življenja, jer ne prodaju na tom nivou, i jer nemaju ugovore s velikim kućama, već izdaju preko vlastitih ili malih labela. A prodaja je u velikom dijelu stvar eksponiranosti broja ljudi određenoj muzici, pri čemu se muzički ukus bar dijelom (nekad i velikim dijelom) formira i kao rezultat te eksponiranosti - i ne mora to biti radi eksponiranosti određenom bandu ili muzičaru, već određenom žanru i srodnoj muzici: ljudi su u određenom razdoblju svog života (mladost) otvoreni za usvajanje muzičkog ukusa, vlastito formiranje u tom smislu -  koliko dugo će netko ostati otvoren, to je dalje osobno, ali tko voli muziku bar je u jednom razdoblju života to stvarno i bio, jer je došla neka nova muzika, kakve prije nije baš i bilo (ili kakvu prije nisi imao prilike ni slušati baš), pa si je zavolio. I jasno da spram muzike kojoj nisi bio eksponiran, da je nisi imao ni prilike zavoliti i 'ući' u žanr, i osim ako ti baš iz nekih razloga prirodno ne leži, neće ti svakako sjedati na prvu. U toj poziciji su svi muzičari koji nisu dio industrije - oni se sviđaju manjem broju ljudi, jer manji broj ljudi naprosto naleti, a manji broj ljudi koji je pak naletio na njih je svoj ukus formirao spram glazbe kakvu sviraju. Ali to sve ništa ne govori o samoj kvaliteti muzike ili njihove izvedbe. Masovnost slušanosti nije mjerilo kvalitete, jer za masovnost, osim kvalitete, netko ti mora omogućiti i eksponiranost. A i sama kvaliteta muzike ima više vidova kroz koji se može iskazati. 

Enivej, poanta je bila samo nadodati se da pogotovo danas, u internet vremena, sva muzika nije biznis, osim ako se pod biznisom ne podrazumijeva puko egzistiranje od muzike. Gledano tim kriterijima, večina muzike zapravo danas nije biznis. Ali promatranje kroz prizmu onog što je eksponirano kroz marketinške kanale muzike (u što spadaju i radio stanice i muzički servisi), može se činiti da to nije tako. Internet je dao dimenziju globalne dostupnosti onoj muzici koja nije dio diskografije i gdje je industrija neće gurati u uho slušaoca, gdje si prije samo imao lokalnu dostupnost, odnosno mogućnost da na opskurnim mjestima slušaš direktno izvođače - što i danas, jasno, imaš. Znači, danas imaš globalnu dostupnost - što ne povlači i da ćeš samim time imati i globalnu prisutnost (o tome dosta, nažalost, a nekad i na sreću, odlučuju algoritmi tražilica audio/video servisa). 

A to što slušanost neće nužno biti proporcionalna kvaliteti, to je vezano uz formiranost ukusa, i puke činjenice da pojedino stvaralaštvo naprosto nije namijenjeno za masovni ukus...no naći će svoje krugove. 

U neku ruku, diskografska industrija nikad nije bila nebitnija no danas - premda je i danas vjerojatno jedini put do 'megapopularnosti'. 

Nije baš skroz meni jasno kako sve to funkcionira, no postoje manje labele i manji izdavači, i čini mi se da tamo stvari funkcioniraju bitno bolje (bar u nekim žanrovima), odnosno da muzičari imaju bitno više slobode oko odluka...bar se iza tih uradaka nekako da očitati bitno više autorskog potpisa i manje nekakvih nakaradnih produkcijskih potpisa.

Ovi žanrovi kojima sam sklon lejtli, americana/roots/american folk, nema tu neke bitne produkcijske fabrikacije ni pizdarija...gola muzika, margina, nitko to ne gura ni forsa. Za razliku od countryja kojeg molestiraju u besvijest.