Aziza Mustafa Zadeh - Dance of Fire
Label: Columbia
Godina izdanja: 1995.
Medij: CD
Zašto, zapravo, postoje žene? Da nas, prave muškarčine, nerviraju i stalno nam govore kako ne valjamo, kako smo neodgojeni, seljačine, kako smrdimo i kosa nam je prljava. Ko da mi to i sami ne znamo, pa šta ...
Koja je uloga žene u društvu? Da se brine o svome muškarcu, da ga hrani, da mu pere i pegla a da se, na njegov zov, pretvori u podatnu ljubavnicu. Ovakvo „kromanjolsko“ mišljenje o ženi je trebalo zamrijeti vjerojatno još u vrijeme neandertalnog krapinskog pračovjeka (bez da uvrijedim kromanjolce ili neandertalce). Ali dosta takva stava uporno preživljava na ovoj zelenoj planeti kojoj tepamo da je naša. Od američkih stjenjačkih do brdovitih dinaridskih nakupina ganglija proteže se ideja da su žene kao rod/spol niže rangirane od muškaraca. Međutim mnoge, na drugoj strani, kažu da su zapravo one sposobnije od znojnih prasaca koji se valjaju u pivi. Ko da se sposobnost dobiva ili gubi s međunožnim organom.
Dugo su u glazbi vladali muškarci. I još uvijek vladaju (smijem li to reći?). Pa taj znojni muškarac je izmislio kontratenore koji su odrađivali ženske uloge (u ono pravo doba muške prevlasti, kada su nosili čipku oko vrata, izabranim jadnicima bi odcvikali jajca, pa bi ovi pivali ka' slavuji). Danas su kontratenori rijetke i cijenjene cvjećke, a jedan koji mi pada na pamet je i naš sopran i kontratenor Max Emanuel Cenčić. Fala ti bože, emancipacija žena vidljiva je i u tome što su same počele pjevati role koje su prirodno bile namijenjene njima.
Od tih vremena do danas izlilo se mnogo vode a nešto se i promijenilo. Žene su počele pjevati, a odnedavno to mogu raditi i one koje nisu WASP engleskog govornog područja. Prekrasne i predivne dame iz svih krajeva ove naše okrugle ploče koju nastavamo. A jedna od meni najboljih je krasotica iz Azerbejdžana, Aziza Mustafa Zadeh. Em je virtuozica na „ebanovini i bjelokosti“, em pjeva ko velika.
Azizin album iz 1993. godine, pod nazivom „Always“ za mene je bio otkriće pa sam u istom dahu progutao i ovaj iz 1995. godine, „Dance Of Fire“. Nevjerojatno je kako se čovjek iznenadi, koliko god on bio otvorena duha, da žena iz nigdjezemlja stvara (komponira i izvodi) glazbu koja je duhovno i tehnički na vrlo visokoj razini.
Dakle, na albumu gitaru svira Al DiMeola, bas Stanley Clarke i Kai Eckhardt (moj ljubimac), bubnjeve veliki Omar Hakim, sopran i tenor saksofon Bill Evans, te Aziza sama na kljavama i vokalu. Dok je onaj iz 1993. („Always“) bio smireniji, s John Patituccijem na basu i Dave Wecklom na bubnjevima, ovaj je dosta živčan, bliži nekakvoj azerbejdžanskoj melodici. Tome pridonose i glazbenici koji prate Azizu – Omar Hakim je ukopan u zemlju, Kai (uostalom, kao i Clarke) virtuorizira bas dionice na svoj specifičan način, Bill Evans (zajedno s Azizom) reže visoke registre, a katkad i živce. Ali to je Aziza. Šta'š...
Glazba Azize Mustafe Zadeh okuplja one čudne i uvrnute glazboljupce kojima je sve novo – dobro. Sva sila glazbe, iz krajeva koji su još prije dvadesetak godina bili nezamislivi kao napajališta moderne zapadne muzike, danas prekriva globalno tržište. A jedna od prvih u ovome pokretu bila je naša heroina. Otvarala je putove drugim izvođačima, ali i sebe izgrađivala kao vrlo respektabilnu jazz izvođačicu i autoricu iz Azerbejdžana.
Nedostatak testosterona Aziza ne nadoknađuje izljevima estrogena. Jok. Ona lijepo plati one što sam ih nabrojio, pa se izdovolje na svojim instrumentima da uživaoci testosterona mogu uživati (e moj Al Di Meola, a di ti stalno trčiš? Jel' ti nešto pobjeglo?). Estrogenski sastojak Aziza kapa po malo, osjeti se njena nježna ženska rukica na dirkama, ali, kao što to svi mi oženjeni i priženjeni znamo, ta prividno nježna rukica zna opaliti teže i glasnije od muške kada se to njoj hoće. A često joj se hoće. Samo nije svjesna te želje. Vječna borba prirode i civilizacije (odgoja) ...
Žene. Pih.
Youtube: