Glazbena preporuka


Aziza Mustafa Zadeh - Dance of Fire - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Aziza Mustafa Zadeh - Dance of Fire

Label: Columbia
Godina izdanja: 1995.
Medij: CD



Zašto, zapravo, postoje žene? Da nas, prave muškarčine, nerviraju i stalno nam govore kako ne valjamo, kako smo neodgojeni, seljačine, kako smrdimo i kosa nam je prljava. Ko da mi to i sami ne znamo, pa šta ...
Koja je uloga žene u društvu? Da se brine o svome muškarcu, da ga hrani, da mu pere i pegla a da se, na njegov zov, pretvori u podatnu ljubavnicu. Ovakvo „kromanjolsko“ mišljenje o ženi je trebalo zamrijeti vjerojatno još u vrijeme neandertalnog krapinskog pračovjeka (bez da uvrijedim kromanjolce ili neandertalce). Ali dosta takva stava uporno preživljava na ovoj zelenoj planeti kojoj tepamo da je naša. Od američkih stjenjačkih do brdovitih dinaridskih nakupina ganglija proteže se ideja da su žene kao rod/spol niže rangirane od muškaraca. Međutim mnoge, na drugoj strani, kažu da su zapravo one sposobnije od znojnih prasaca koji se valjaju u pivi. Ko da se sposobnost dobiva ili gubi s međunožnim organom.
Dugo su u glazbi vladali muškarci. I još uvijek vladaju (smijem li to reći?). Pa taj znojni muškarac je izmislio kontratenore koji su odrađivali ženske uloge (u ono pravo doba muške prevlasti, kada su nosili čipku oko vrata, izabranim jadnicima bi odcvikali jajca, pa bi ovi pivali ka' slavuji). Danas su kontratenori rijetke i cijenjene cvjećke, a jedan koji mi pada na pamet je i naš sopran i kontratenor Max Emanuel Cenčić. Fala ti bože, emancipacija žena vidljiva je i u tome što su same počele pjevati role koje su prirodno bile namijenjene njima.
Od tih vremena do danas izlilo se mnogo vode a nešto se i promijenilo. Žene su počele pjevati, a odnedavno to mogu raditi i one koje nisu WASP engleskog govornog područja. Prekrasne i predivne dame iz svih krajeva ove naše okrugle ploče koju nastavamo. A jedna od meni najboljih je krasotica iz Azerbejdžana, Aziza Mustafa Zadeh. Em je virtuozica na „ebanovini i bjelokosti“, em pjeva ko velika.
Azizin album iz 1993. godine, pod nazivom „Always“ za mene je bio otkriće pa sam u istom dahu progutao i ovaj iz 1995. godine, „Dance Of Fire“. Nevjerojatno je kako se čovjek iznenadi, koliko god on bio otvorena duha, da žena iz nigdjezemlja stvara (komponira i izvodi) glazbu koja je duhovno i tehnički na vrlo visokoj razini.
Dakle, na albumu gitaru svira Al DiMeola, bas Stanley Clarke i Kai Eckhardt (moj ljubimac), bubnjeve veliki Omar Hakim, sopran i tenor saksofon Bill Evans, te Aziza sama na kljavama i vokalu. Dok je onaj iz 1993. („Always“) bio smireniji, s John Patituccijem na basu i Dave Wecklom na bubnjevima, ovaj je dosta živčan, bliži nekakvoj azerbejdžanskoj melodici. Tome pridonose i glazbenici koji prate Azizu – Omar Hakim je ukopan u zemlju, Kai (uostalom, kao i Clarke) virtuorizira bas dionice na svoj specifičan način, Bill Evans (zajedno s Azizom) reže visoke registre, a katkad i živce. Ali to je Aziza. Šta'š...
Glazba Azize Mustafe Zadeh okuplja one čudne i uvrnute glazboljupce kojima je sve novo – dobro. Sva sila glazbe, iz krajeva koji su još prije dvadesetak godina bili nezamislivi kao napajališta moderne zapadne muzike, danas prekriva globalno tržište. A jedna od prvih u ovome pokretu bila je naša heroina. Otvarala je putove drugim izvođačima, ali i sebe izgrađivala kao vrlo respektabilnu jazz izvođačicu i autoricu iz Azerbejdžana.
Nedostatak testosterona Aziza ne nadoknađuje izljevima estrogena. Jok. Ona lijepo plati one što sam ih nabrojio, pa se izdovolje na svojim instrumentima da uživaoci testosterona mogu uživati (e moj Al Di Meola, a di ti stalno trčiš? Jel' ti nešto pobjeglo?). Estrogenski sastojak Aziza kapa po malo, osjeti se njena nježna ženska rukica na dirkama, ali, kao što to svi mi oženjeni i priženjeni znamo, ta prividno nježna rukica zna opaliti teže i glasnije od muške kada se to njoj hoće. A često joj se hoće. Samo nije svjesna te želje. Vječna borba prirode i civilizacije (odgoja) ...

Žene. Pih.

Youtube:



The Trio - The Trio - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

The Trio - The Trio

Label: Klimt Records
Godina izdanja: 2013. (reizdanje), 1970. (orig. izdanje)
Medij: vinil (2 LP)



Smisao stvaranja i sviranja glazbe isti je kao i smisao življenja. Kako ne možeš živjeti bez života, tako ne možeš svirati bez glazbe. Toliko glupo a toliko istinito. Istina se po tome, dakle, i to naročito ona o najdubljim sferama života, nalazi tik uz ljudsku glupost i banalnost. Zbog čega je to tako? Pa zato, predmnijevam, što je život u svojoj biti jednostavan a u svome korijenu primitivan.

Kako je već rečeno o ljubavi u glazbi, tako se može govoriti i o životu, njegovu smislu i principima na kojima ta prirodna pojava (život!) opstoji. Čiji ćemo život nazvati uzornim? Svetački? Anđeoski? ... Kako ćemo odrediti parametre po kojima trebamo ocijeniti uzornost nečijeg postojanja? Na kraju krajeva, kada dobro razmislim, meni su veće face pali anđeli od onih koji su ostali na nebu.

Tako je i s glazbom. Tko određuje da je neka glazba kvalitetna? Je li znanje nota, znanje ritmike, znanje harmonije i melodike, znanje progresije i slične tričarije dovoljno da bi se stvarala kvalitetna glazba? Uostalom što je to kvalitetna glazba? Ona koja se meni sviđa? Ili ona koja se sviđa većini? Ili pak manjini? Ovo su neodgovoriva pitanja jer su u svome počelu krivo postavljena. Kako se više ne postavljaju pitanja što je život, tako se više ne postavljaju ni pitanja što je glazba. Sada su u modi pitanja zašto je život ili zašto glazba? Ona prva pitanja su passé jer na njih postoji toliko odgovora koliko ima ljudi koji razmišljaju. I nužno stvaraju definiciju koja se približava prvotnoj božanskoj nakani. Ali kada Što pretvorimo u Zašto, prebacujemo moždane zavijutke na pokušaj objašnjenja koje je vrlo blisko estetici.

Kaže sin, koji je nužno primoran slušati što i ja, da ovo nije glazba. Pitam, a što je? Kaže mi, sve što je suprotno od ovoga. Ali mi iskusni, koji smo pročitali dvije tri pametne i proživjeli nešto dana u životu, znamo da sve što je suprotno jest ujedno i suprotno od suprotnosti. Odnosno, u ovome slučaju, suprotno od glazbe je upravo glazba.

The Trio, odnosno John Surman na bariton i sopran saksofonu, Barre Phillips na kontrabasu te Stu Martin na bubnjevima, skupina je koja je stvarala i izvodila onu suprotnost glazbi, u ovome slučaju free jazz. Njihov album The Trio upravo je glazbena fantazija, koja vas može odvesti gdje god poželite. Neopterećeni kontekstom, obvezujućim ritmom ili melodijom, možete, slušajući ovaj dupli LP, mentalno putovati bespućima povijesne zbiljnosti.

Sva tri svirača maestralno vladaju svojim instrumentom i, zvali mi to free jazz ili suvremena glazba, zapanjuje činjenica da je ovaj glazbeni zapis odsviran 1970. godine. Jedan Englez (Surman) i dva Amera, od kojih jedan živi u Francuskoj (Barre) a drugi je nažalost već 26 godina među anđelima (koji nisu pali) sviraju kao da su odrasli u istoj ulici, pače u istome ulazu jedne zgrade. Homogenost svirke i smisao koji se pronalazi u čestom besmislu njihove virtuoznosti mene osobno privlači kao mačku vrela kaša. Što to u svojoj glazbi ima The Trio a nema, primjerice, Boney M? Nemam pojma. Možda je lakše pitanje - a što to The Trio nema a Boney M ima? Nema čvrsti i konzistentni ritam, nema pamtljivu melodiju ni očekivani harmonijski niz sa zadanom progresijom. Dakle, nema ništa od osnovnih postulata suvremene glazbe koje, očito, Boney M ima. A obe skupine izvode glazbu - jedni, istina, anti-glazbu (Boney M) a drugi ne-glazbu koja je, kako smo već rekli, druga strana glazbe (The Trio).

Obilježivši sedamdesete, do pogibije Stu Martina, The Trio je bio predvodnik suvremena izričaja u jazz glazbi bez želje za povlađivanjem ili uspjehom pod svaku cijenu. Važno je da su dva preživjela člana ovoga trija i danas aktivni i da još uvijek beskompromisno sviraju ono što mnogi iz neznanja ne zovu glazbom.

I za kraj – privlači me sve što ne razumijem. To me uvijek i nanovo podsjeća kako sam malen.


Lars Danielsson & Leszek Możdżer - Pasodoble - Audiofil - feel the sound - Glazbena breporuka

Lars Danielsson & Leszek Możdżer - Pasodoble

Label: ACT Company
Godina izdanja: 2001.
Medij: CD


Ljubav određuje kompleksan odnos muškarca i žene. Taj odnos se ne nameće, već prešutno dogovara. Obje uloge su važne – i muškarca i žene. Zbog čega? Što muškarca određuje kao takva a što ženu kao takvu? Sigurno ne nešto fizički, što bi većina odmah bubnila. Određuje ih način razmišljanja, prihvaćanja problema i njihovo rješavanje. Muškarac je muško u glavi, isto kao što je to i žena. Mentalni su to polovi, koji moraju biti razdvojeni a, opet, ne mogu jedan bez drugoga, jer onda naprosto ne bi postojali kao takvi.

Da nema ljubavi ne bi bilo mnogih ratova, ali ni najljepše poezije i glazbe ... OK, neka ratova ako bez njih ne može. Njih i tako vodi mržnja, crna strana ljubavi. Ostaje nam, eto, poezija i glazba.

Znate za onaj osjećaj „leptirića“ u stomaku (zašto su ih stavili u stomak, kada su oni zasigurno u glavi!?), za nenadani osmijeh na ulici ili radnome mjestu, za radost u prsima nalik letenju ...? To je ljubav.

Ljubav ima najbolje namjere, iskonski je radosna ali često završava tužnim tonovima – i tada je za umjetnost najpodatnija. A kada pad u bezdan, ništavilo i neprekinutu bol prekine misao tuge, tada pad zastaje a u onih kojima je to suđeno nastaje snoviđenje u obliku stihova ili zvukova. Ljubav se ovaploćuje mentalnim oblicima jer je i sama proizvod ljudske mašte, čista uobrazilja.

U ljubavi je najčešće pitanje, kojeg se ne dotakne većina njenih konzumenata, koga prevariti – sebe ili drugoga. Prevariti drugoga je strašni krimen ali varanje sebe podliježe pod još veći, božanski usud (u svemu se varamo, pa što ne bi i u ljubavi?). Ali, varajući sebe opet varamo i druge. I to bolnije i dublje ...

Eto dragi moji, o ovome se radi na albumu Larsa Danielssona i Leszek Mozdzera, pod nazivom „Pasodoble“. Tako sam ga barem ja čuo. Izdan 2007. godine, moj je ljubimac u kategoriji instrumentalnih dueta. Šveđanin Lars Danielsson ovdje ne svira kontrabas, on ga naprosto pjeva. Njegova muzikalnost i melodičnost svrstava ga u velikane suvremenog europskog jazza. Njegov kolega, Poljak Leszek Mozdzer svira klavir na sličan način, ali klavir je takav instrument pa ga neću toliko hvaliti.

Pasodoble, naziv albuma, je zapravo naziv španjolskog plesa (doslovno „dupli korak“) koji seže tamo negdje iz 16. stoljeća. Španjolska je ovdje zapravo prilično prisutna po ugođaju, a katkad i po mjeri i ritmici.

I sve bi im oprostio, album bi pospremio na neko sigurno mjesto, kada na njemu ne bi bila skladba (stvar?) „Reminder“. Prekrasna glazba, odsvirana s toliko sjete, da je se ne mogu osloboditi. Njih dvoje vode muško – ženske razgovore, mazna šaputanja, sjetne naoblake ... Vodila me pjesma kroz mnoga stanja, davala mi piti kada sam bio žedan tuge. I baš ovdje Lars ima dionicu za pamćenje, odsviranu s toliko energetskog naboja da se, slušajući ga, počnem pitati o njegovu maskulinstvu. Posljedično, uvijek dođem do istoga odgovora – prava muškarčina tugu jede žličicom a sreću grabi zaimačom.

I zapamtite, da bi spoznao sreću moraš upoznati tugu. Da bi je mogao prepoznati - jer mnogi prođu kraj svoje sreće a da je i ne primjete.


PS. A sada pročitajte ponovo slušajući skladbu Reminder



Arhiva stranica:   << Prev   1   2  3  4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30   Next >>

NOVO U FORUMU

Zadnjih 8 postova
Forum: Audio komponente
- Hi Fi Osiguraci
Forum: Audio komponente
- Zvučnici za 35 kvadrata
Forum: Audio komponente
- Dobre SH prilike
Forum: Vinyl
- Koje LP-e slušate?
Forum: Vinyl
- Zadnji LPi koje ste kupili/dobili/ukrali
Forum: CD i ostali mediji
- KLASIKA
Forum: CD i ostali mediji
- Što slušate?
Forum: Računala i audio
- Music download sites

UPRAVO SE ČITA


Simaudio Moon CD 3.3
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: CD player sa digitalnim ulazom
napisao: žac
Acoustic Preference Gracioso 1.0
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Zvučnik
napisao: dM
Zagreb Audio Video Show 2011
Tip članka: Ostalo
Kategorija: Reportaža
napisao: žac
Tanoy Canterbury
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Zvučnik
napisao: Baxa
Teac UD-H01
Tip članka: RECENZIJA
Kategorija: Digitalno / analogni konverter
napisao: žac

POSLJEDNJE NOVOSTI

Stoljeće točnosti zvuka - 100 godina Ortofona
Nova Monitor Audio Monitor serija
JAMO Studio 8 Series Dolby® Atmos
What HiFi ? nagrade za 2017. godinu