HOME FORUM KLUB KONTAKT
HI-FI KUĆNO KINO HOW TO VAŠ HI-FI INTERVIEW NOVOSTI PREPORUKA OGLASNIK  

Audiofil - feel the sound - Led Zeppelin – Presence - Glazbena Preporuka
Led Zeppelin – Presence
napisao: Brico

Label: Swan Song
Godina izdanja: 2015. (1976.)
Medij: vinil


'Ko o kome a ja o Zeppelinima.
Ovih dana reizdana su na vinilu tri posljednja njihova albuma – „Presence“, „In Through the Out Door“ i „Coda“. Jedini album koji nije reizdan na vinilu ostaje, dakle, „The Song Remains The Same“. Ne sumnjam da će i to vidjeti dana.
Od ova tri posljednja albuma, „Presence“ je vidljivi favorit, na kojemu se čuje i osjeća bend u cjelosti i u svojoj snazi, autorskoj i sviračkoj. Već je „In Through the Out Door“ projekt samo Planta i Jonesa, dok su se ona dva vraga, Page i Bonham, gušili u ovisnosti o alkoholu i narkoticima. Jones je sve napisao i odsvirao, Plant otpjevao a ona dvojica se, valjda u trenucima lucidnosti, priključila i napravila album. Naposljetku, album „Coda“ skup je neobjavljenih starijih snimaka, jer je izdan dvije godine nakon nesretne smrti bubnjara Johna Bonhama.

Da se odmah razumijemo, moj pristup grupi Led Zeppelin je ovaj: prva četiri albuma su prvoklasni hard rock albumi (meni najdraži od svih u to vrijeme), peti „Houses of the Holy“ je odlični hard rock uradak velikoga benda i, praktički, priprema za ... tu, tu-tu, tuuuu ... genijalni, briljantni, nikad više dosegnuti šesti album, dupli „Physical Graffiti“.
Kada UNESCO, kroz svoj program zaštite nematerijalne kulture, počne štititi rock glazbu i upisivati je u svoje arhive kao kulturno dobro čovječanstva, ovaj album ću osobno predložiti za upis. Nakon njega dolazi druga faza Zeppelina u kojoj dominira album „Presence“.

Nikada nisam imao nekakav drugi snimak osim onih službenih, pa čak i sada kada se izdavaju proširene i sve ostale verzije, opet imam samo ono što su sedamdesetih četvorica iz benda smatrali potrebnim objaviti. Točno onako kako su, u kakvom god stanju da su bili, zamislili i ostvarili ONDA. Jer ih je to pretvorilo u legende. To što su se oni očistili i počeli razmišljati smisleno nije argument koji daje za pravo tvrdnji da su sada sposobniji promišljati rock. Želite biti u trendu ali slušati glazbu koja odgovara vašim godinama (pedesetima ili šezdesetima)? Ostavite se onda Zeppelina i slušajte Pat Metheny-a.
Dakle, „Presence“. Album na kojemu su još htjeli i mogli. Plant je dosta toga otpjevao iz invalidskih kolica (nešto ranije doživio je automobilsku nesreću), a Page preuzima sve u svoje ruke.

Dosta čudan album, pa i čak omot sa onom crnom „stvari“ koja se nalazi na svim fotografijama.
Divota je čuti kako je ritam sekcija (Bonham i Jones) sposobna odsvirati sve što gazda zamisli. Bubanj i bas čine nedjeljivu cjelinu s gitarom. A glas Planta je, kao i uvijek, negdje sa strane, pliva između rifova – kao da ga se ne tiče ništa osim ključa i tonaliteta u kojem oni sviraju a on, eto, pjeva. I to su zapravo Zeppelini. Ništa bolji, ništa ljepši, ništa savršeniji od drugih – jednostravno su drukčiji.

Osim vrhunske glazbe, jake karizme gitariste te božanskog statusa pjevača, milijune štovatelja i pristalica benda privlačio je i metajezik Led Zeppelina koji je kao fluid plutao oko benda i glazbe koju je stvarao. Čarobnjaštvo, mitologija, vradžbine – sve je to upakirano u proizvod koji se prodavao van svake mjere. Pa ti ostani normalan.
Album „Presence“ krcat je jakim pjesmama. Izdvojio bio „Nobody's Fault But Mine“, „Candy Store Rock“ i prekrasnu bluesy baladu „Tea For One“ (baš u ovoj numeri Zeppelini su baš 100% Zeppelini).
Poslušavši album čovjek se iznenadi kako je to bila i jest dobra glazba. Ništa čudna da su bili svjetski fenomen. I kada ih nije išlo bili su koplje ispred drugih. Takvom dojmu može se zahvaliti i današnje srozavanje glazbe kada DJ-evi „sviraju“ a ekipa, nakljukana raznim jeftinim podizačima, cijelu noć skače da se ujutro ne bi sjećali u kojem su gradu bili a kamoli što su slušali. Mnogo današnje popularne glazbe se ne može opisati, a kamoli zapamtiti.

Svestan sam toga da su Zeppelini mojoj i još pokojoj generaciji značili mnogo. Također sam svjestan i toga da većini mladih oni danas ne znače ama baš ništa. Njima se danas prodaje nešto drugo. Bolje?
 

Audiofil - feel the sound - Led Zeppelin – Presence Audiofil - feel the sound - Clark Terry - Portraits - Glazbena Preporuka
Clark Terry - Portraits
napisao: Brico

Label: Chesky Records (kat. br. JD2)
Godina izdanja: 1989.
Medij: vinil


Sve češće smrti poznatih i priznatih rock i jazz izvođača ne daju dovoljno vremena i prostora u odluci kome posvetiti koju prigodnu. Nekako mi je najviše tuge izazvala smrt Clark Terry-ja, starca umorna od borbe s dijabetesom, od kojega je na kraju i podlegao 21. veljače u 95-oj godini života. Iako već nekih pet godina glazbeno neaktivan, Terry nikako nije bio nevidljiv, osobito na polju edukacije mladih jazzera. A razna reizdanja, već objavljena ili tek pripremljena, kao da su očekivala neizbježno. I eto, sada je vječnost preuzela još jednoga.

Razmišljajući što predstaviti kao svojevrsni In memorian velikanu jazz krilnice, dvoumio sam se između reizdanja „Everything's Mellow“ (originalno objavljenog 1961. godine), meni dragog albuma „Jazz Idea“ iz 1972. godine u izvedbi Terry Clarka & Bob Brookmeyer Quinteta, značajnog „Stabilisation Blues“ iz 1983. godine u izdanju Jugotona i u izvedbi Terry Clarka & B.P. Conventiona ili, pak, ovoga o kojem zapravo govorim.

Kraj osamdesetih je već vrlo zrela faza ovoga značajnog trubača i začetnika korištenja krilnice u jazzu. Cijeli bend, koji se uz Clarka Terry-ja (truba i krilnica) sastoji od iskusnih i odličnih jazzera Dona Friedmana (klavir), Victora Gaskina (kontrabas) i Lewisa Nasha (bubnjevi), vrlo samouvjereno i suvereno svira standarde posvećene veličinama jazz trube. Kako je Clark Terry u osamdesetima snimio mnoštvo ploča, što kao lider što kao sideman, u odličnoj je formi i njegova truba zvuči lirski i poetično. Iako kažu da je bio šaljivac, njegov ton i melodija, način fraziranja i izdah u meni uvijek i nanovo bude melankonične misli. Odličan je i u pjevnim brojevima, jer što je trubač ako ne može otpjevati ono što mora odsvirati.

Posebno me se dojmio kontrabasista Victor Gaskin, odličan tehničar sa izvrsnim solo pasažima, čovjek koji se pročuo kao basista Jazz Crusadersa a postao najpoznatiji kao basista Cannonball Adderleya. Bubnjar Lewis Nash je klasični jazz swing bubnjar, koji je do danas nalupao više od 400 snimljenih ploča – valjda to nešto govori o njegovoj kvaliteti. I na kraju kratkog predstavljanja benda, treba naglasiti ulogu Don Friedmana, vrlo podcijenjenog i prilično nepoznatog jazz klavirista. Svirao je točno onoliko koliko je trebao, nije se nametao nepotrebnim soliranjem, zapravo je pravi prateći instrument, uz dodatno fraziranje kao ispomoć solo instumentu - jazz trubi, koja vodi melodiju i solažu. Ha, ako se ne guraš, nećeš ni uspjeti, zar ne?

Sve u svemu, odlična ploča, odsvirana na nivou očekivanoga, s producentskom palicom Davida i pripomoći Normana Chesky-ja, koji jamče kvalitetu, pa čak ona bila tehnički ostvarena u zori digitalne ere.

Nešto o ploči: www.discogs.com/Clark-Terry-Portraits/release/2898422

Malo na Youtube: http://youtu.be/mwl-GmMeDyY
 

Audiofil - feel the sound - Clark Terry - Portraits Audiofil - feel the sound - Charlie Haden – Nocturne - Glazbena Preporuka
Charlie Haden – Nocturne
napisao: Brico

Label: Universal Music
Godina izdanja: 2001.
Vrsta medija: CD


Nisam imao namjeru pisati o Charlie Hadenu, ali cinjenica da je covjek umro i da je danas, kada ovo pišem, tako depresivni dan, uz grmljavinu i kišu, a nebo se uporno pokušava spustiti na zemlju u čemu su mu najveće prepreke oblakoderi te telefonske i strujne žice, naprosto me tjera napisati dvije-tri. Da se zabilježi i da ne ode u zaborav tiho, kao što je živio.

Iz mnoštva albuma, gdje Haden nastupa kao lider ili, pak, kao sideman, odabrao sam upravo jedan sjetni, melankonični, pomalo depresivni a pomalo tužni uradak. To je „Nocturne“ iz 2001. godine u izdanju Universal Musica. Na tom tihom albumu polagano sviraju Gonzalo Rubalcaba, genijalni kubanski klavirista, Ignacio Berroa na bubnjevima, Joe Lovano i David Sanchez na saxu, Pat Metheny na gitari i Federico Britos Ruiz na violini. Naravno, u pozadini je Haden, pritajen, jednostavan i neprimjetan na kontrabasu i s producentskom palicom.

Da se mene pita, Rubalcaba bi svirao na većini jazz albuma novije provenijencije, a Berroa, Lovano, Sanchez i Metheny ionako nastupaju sa svim živima jazz izvođačima. Haden je (bio) ime, brend i time je uspijevao na svakome albumu okupiti vrhunske izvođače. Haden, nadalje, zasigurno nije najveći virtuoz kontrabasa, njegovi tonovi su osnovni, bazični, lijeni. Takve su mu i solo dionice, koje se natječu s bubnjem tko će sporije, lijenije odsvirati zadanu dionicu.

Album „Nocturne“ u cijelosti odiše tom sporošću, što je u kontradikciji s latino pozadinom odsviranih numera. Autori su, osim dva Hadenova originala, sve listom latinoamerički glazbenici. Iako Nocturno nije baš najbolje ocijenjen kod jazz kritike, apsolutno razumijem zašto je nastao. Autori (latinoamerikanci) dokazuju da onaj koji se zna veseliti izuzetno dobro poznaje tugu, melankoniju, sjetu. Sve numere bi se mogle pretvoritii u nekakvu priču, koja bi zasigurno bila ljubavna. Rubalcaba i Ruiz to nekako ponajbolje osjećaju a i sviraju takve instrumente (klavir i violina) na kojima se osjećaji mogu iskazati bolje nego na, primjerice, saksofonu. Bubanj je tih, nenametljiv, samo ga ima ...

Što to na Nocturnu odbija jazz kritičare? Vjerovatno to što Haden i bratija izvode pjesme koje previše nalikuju šlagerskom izričaju. Ali nesretna ljubav (vjerujem da se radi o njoj) se glazbom može iskazati jedino na ovaj način. To je ljubav koja ne sluti dobro, koja ima svoj vijek trajanja, vidljivi ili logični završetak. Inače bi, da je drugačije, sve prštalo od tonova, ritma i života.

Haden je imao iskustva i dovoljno znanja da je izabrao baš ove numere za album „Nocturne“. Znamo da je doslovno značenje te riječi prozor u noći (a tko gleda noću kroz prozor? - nesretni ljubavnici ili perverznjaci, a sumnjam da je riječ o ovima drugima), a u glazbenom smislu kraća instrumentalna (klavirska) skladba sjetna sanjarskog raspoloženja koja se izvodila noću na otvorenom prostoru. Prirodni ambijent nokturna (u književnosti i glazbi) je noćna tama i mir, kada se čovjek osjeća meditativno, dok mu iz srca izlaze elegični tonovi. Mozak, kao i uvijek u takvim i sličnim situacijama, tu nije bitan, on samo daje sliku i kontekst.

Eto takvu glazbu sviraju Haden i ekipa, a što se nije svidjelo kritičarima. Gdje je tu izvrsnost, za kojom uvijek težim? U osjećajima, u emociji, u fluidnom rastoku ljubavnih sokova. Poslušati kada ste u lijepom, sjetnom, pomalo tužnom raspoloženju i shvatit ćete o čemu govorim.

A ti Charlie Hadenu, budi miran. Napravio si dovoljno da te se sjećamo. R.I.P.

„Charlie Haden – El ciego ( http://youtu.be/a8hW6Go_O48 ) s albuma Nocturne“

 

Audiofil - feel the sound - Charlie Haden – Nocturne
Arhiva  Page:   << Prev   1   2  3  4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   Next >>

 



NOVO U FORUMU

 Forum: HIFI komponente ...
  Preporuka Audiolab, Rotel...

 Forum: HIFI komponente ...
  Dobre SH prilike

 Forum: Prostorna akustika
  Tretman plafona

 Forum: CD i ostali mediji
  Nova muzička izdanja

 Forum: HIFI komponente ...
  Najljepši zvučnici na svijet...

 Forum: Vinyl
  Koja zvučnica

 Forum: HIFI komponente ...
  Audio Epilog Albino

 Forum: CD i ostali mediji
  SACD gdje kupiti

 Forum: Retro Audio
  Tandberg TR 3030


NOVI ČLANOVI FORUMA

 delboy
 urukhai
 306maxi
 Twrr
 acrncevic
 Habec
 kova2110