Glazbena preporuka

Label: Klimt Records
Godina izdanja: 2013. (reizdanje), 1970. (orig. izdanje)
Medij: vinil (2 LP)


Smisao stvaranja i sviranja glazbe isti je kao i smisao življenja. Kako ne možeš živjeti bez života, tako ne možeš svirati bez glazbe. Toliko glupo a toliko istinito. Istina se po tome, dakle, i to naročito ona o najdubljim sferama života, nalazi tik uz ljudsku glupost i banalnost. Zbog čega je to tako? Pa zato, predmnijevam, što je život u svojoj biti jednostavan a u svome korijenu primitivan.

Kako je već rečeno o ljubavi u glazbi, tako se može govoriti i o životu, njegovu smislu i principima na kojima ta prirodna pojava (život!) opstoji. Čiji ćemo život nazvati uzornim? Svetački? Anđeoski? ... Kako ćemo odrediti parametre po kojima trebamo ocijeniti uzornost nečijeg postojanja? Na kraju krajeva, kada dobro razmislim, meni su veće face pali anđeli od onih koji su ostali na nebu.

Tako je i s glazbom. Tko određuje da je neka glazba kvalitetna? Je li znanje nota, znanje ritmike, znanje harmonije i melodike, znanje progresije i slične tričarije dovoljno da bi se stvarala kvalitetna glazba? Uostalom što je to kvalitetna glazba? Ona koja se meni sviđa? Ili ona koja se sviđa većini? Ili pak manjini? Ovo su neodgovoriva pitanja jer su u svome počelu krivo postavljena. Kako se više ne postavljaju pitanja što je život, tako se više ne postavljaju ni pitanja što je glazba. Sada su u modi pitanja zašto je život ili zašto glazba? Ona prva pitanja su passé jer na njih postoji toliko odgovora koliko ima ljudi koji razmišljaju. I nužno stvaraju definiciju koja se približava prvotnoj božanskoj nakani. Ali kada Što pretvorimo u Zašto, prebacujemo moždane zavijutke na pokušaj objašnjenja koje je vrlo blisko estetici.

Kaže sin, koji je nužno primoran slušati što i ja, da ovo nije glazba. Pitam, a što je? Kaže mi, sve što je suprotno od ovoga. Ali mi iskusni, koji smo pročitali dvije tri pametne i proživjeli nešto dana u životu, znamo da sve što je suprotno jest ujedno i suprotno od suprotnosti. Odnosno, u ovome slučaju, suprotno od glazbe je upravo glazba.

The Trio, odnosno John Surman na bariton i sopran saksofonu, Barre Phillips na kontrabasu te Stu Martin na bubnjevima, skupina je koja je stvarala i izvodila onu suprotnost glazbi, u ovome slučaju free jazz. Njihov album The Trio upravo je glazbena fantazija, koja vas može odvesti gdje god poželite. Neopterećeni kontekstom, obvezujućim ritmom ili melodijom, možete, slušajući ovaj dupli LP, mentalno putovati bespućima povijesne zbiljnosti.

Sva tri svirača maestralno vladaju svojim instrumentom i, zvali mi to free jazz ili suvremena glazba, zapanjuje činjenica da je ovaj glazbeni zapis odsviran 1970. godine. Jedan Englez (Surman) i dva Amera, od kojih jedan živi u Francuskoj (Barre) a drugi je nažalost već 26 godina među anđelima (koji nisu pali) sviraju kao da su odrasli u istoj ulici, pače u istome ulazu jedne zgrade. Homogenost svirke i smisao koji se pronalazi u čestom besmislu njihove virtuoznosti mene osobno privlači kao mačku vrela kaša. Što to u svojoj glazbi ima The Trio a nema, primjerice, Boney M? Nemam pojma. Možda je lakše pitanje - a što to The Trio nema a Boney M ima? Nema čvrsti i konzistentni ritam, nema pamtljivu melodiju ni očekivani harmonijski niz sa zadanom progresijom. Dakle, nema ništa od osnovnih postulata suvremene glazbe koje, očito, Boney M ima. A obe skupine izvode glazbu - jedni, istina, anti-glazbu (Boney M) a drugi ne-glazbu koja je, kako smo već rekli, druga strana glazbe (The Trio).

Obilježivši sedamdesete, do pogibije Stu Martina, The Trio je bio predvodnik suvremena izričaja u jazz glazbi bez želje za povlađivanjem ili uspjehom pod svaku cijenu. Važno je da su dva preživjela člana ovoga trija i danas aktivni i da još uvijek beskompromisno sviraju ono što mnogi iz neznanja ne zovu glazbom.

I za kraj – privlači me sve što ne razumijem. To me uvijek i nanovo podsjeća kako sam malen.

Label: ACT Company
Godina izdanja: 2001.
Medij: CD

Ljubav određuje kompleksan odnos muškarca i žene. Taj odnos se ne nameće, već prešutno dogovara. Obje uloge su važne – i muškarca i žene. Zbog čega? Što muškarca određuje kao takva a što ženu kao takvu? Sigurno ne nešto fizički, što bi većina odmah bubnila. Određuje ih način razmišljanja, prihvaćanja problema i njihovo rješavanje. Muškarac je muško u glavi, isto kao što je to i žena. Mentalni su to polovi, koji moraju biti razdvojeni a, opet, ne mogu jedan bez drugoga, jer onda naprosto ne bi postojali kao takvi.

Da nema ljubavi ne bi bilo mnogih ratova, ali ni najljepše poezije i glazbe ... OK, neka ratova ako bez njih ne može. Njih i tako vodi mržnja, crna strana ljubavi. Ostaje nam, eto, poezija i glazba.

Znate za onaj osjećaj „leptirića“ u stomaku (zašto su ih stavili u stomak, kada su oni zasigurno u glavi!?), za nenadani osmijeh na ulici ili radnome mjestu, za radost u prsima nalik letenju ...? To je ljubav.

Ljubav ima najbolje namjere, iskonski je radosna ali često završava tužnim tonovima – i tada je za umjetnost najpodatnija. A kada pad u bezdan, ništavilo i neprekinutu bol prekine misao tuge, tada pad zastaje a u onih kojima je to suđeno nastaje snoviđenje u obliku stihova ili zvukova. Ljubav se ovaploćuje mentalnim oblicima jer je i sama proizvod ljudske mašte, čista uobrazilja.

U ljubavi je najčešće pitanje, kojeg se ne dotakne većina njenih konzumenata, koga prevariti – sebe ili drugoga. Prevariti drugoga je strašni krimen ali varanje sebe podliježe pod još veći, božanski usud (u svemu se varamo, pa što ne bi i u ljubavi?). Ali, varajući sebe opet varamo i druge. I to bolnije i dublje ...

Eto dragi moji, o ovome se radi na albumu Larsa Danielssona i Leszek Mozdzera, pod nazivom „Pasodoble“. Tako sam ga barem ja čuo. Izdan 2007. godine, moj je ljubimac u kategoriji instrumentalnih dueta. Šveđanin Lars Danielsson ovdje ne svira kontrabas, on ga naprosto pjeva. Njegova muzikalnost i melodičnost svrstava ga u velikane suvremenog europskog jazza. Njegov kolega, Poljak Leszek Mozdzer svira klavir na sličan način, ali klavir je takav instrument pa ga neću toliko hvaliti.

Pasodoble, naziv albuma, je zapravo naziv španjolskog plesa (doslovno „dupli korak“) koji seže tamo negdje iz 16. stoljeća. Španjolska je ovdje zapravo prilično prisutna po ugođaju, a katkad i po mjeri i ritmici.

I sve bi im oprostio, album bi pospremio na neko sigurno mjesto, kada na njemu ne bi bila skladba (stvar?) „Reminder“. Prekrasna glazba, odsvirana s toliko sjete, da je se ne mogu osloboditi. Njih dvoje vode muško – ženske razgovore, mazna šaputanja, sjetne naoblake ... Vodila me pjesma kroz mnoga stanja, davala mi piti kada sam bio žedan tuge. I baš ovdje Lars ima dionicu za pamćenje, odsviranu s toliko energetskog naboja da se, slušajući ga, počnem pitati o njegovu maskulinstvu. Posljedično, uvijek dođem do istoga odgovora – prava muškarčina tugu jede žličicom a sreću grabi zaimačom.

I zapamtite, da bi spoznao sreću moraš upoznati tugu. Da bi je mogao prepoznati - jer mnogi prođu kraj svoje sreće a da je i ne primjete.


PS. A sada pročitajte ponovo slušajući skladbu Reminder

Label: Sony/Columbia/Legacy/Music On Vinyl
Godina izdanja: 2011.
Medij: vinil (dupli)

Velikani su veliki.
To je, predmnijevam, u ovoj tvrdnji jedino neosporno. Ono oko čega se moramo dogovoriti je zbog čega su veliki. Zbog glazbe koju su izvodili, zbog inovacija koje su uvodili, zbog doprinosa pristupu instrumentu kojega sviraju ili nečeg drugoga ... Ili, jednostavno, zbog svega.

Miles Davis je veliki jazz trubač, koji je imao nekoliko peakova u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Vrijeme oko „Bitches Brew“ albuma i ljudi koji su tada bili angažirani u njegovu bendu tvorilo je revoluciju i jazz-meets-rock situaciju. Fusion ili kako se onda govorilo jazz-rock.

O Milesu Davisu i ekipi u njegovoj pratnji, pa i o osnovnom (studijskom) albumu o kojemu u ovoj prilici pobliže govorimo (pa i onima prije i nakon njega) gotovo svi koje zanima jazz sve znaju. U krajnjem slučaju postoji i Milesova odlična biografija (Miles Davis & Quincy Troupe „Miles-autobiografija“, u nas izdana 2011.), u kojoj je na zanimljiv i izravan način sve rečeno, a da ne spominjemo Interplet na kojemu o ovoj temi postoji nepregledno vrelo tekstova.

Kako je rečeno, ovaj „Bitches Brew Live“ album nastaje u vrijeme oko osnovnog (studijskog) albuma. Prve tri numere su snimljene na Newport Jazz Festivalu 5. srpnja 1969. godine (dakle, pola godine prije snimanja i izdavanja studijskog „Bitches Brew“), a ostalih šest na Isle of Wight 29. kolovoza 1970. godine (više od godine nakon onih prvih snimaka i sedam mjeseci nakon izdavanja studijskog „Bitches Brew“). U redu, album smo smjestili u vrijeme i prostor, što je vrlo važno jer je ovo dokument vremena, glazbenih promjena i svojevrsne revolucije u jazzu.

Zašto revolucije? Upravo zato jer je Milesu postalo dosadno, te je odlučio elektrificirati jazz (uvodi, primjerice, električni klavir i gitaru), što je u to vrijeme bilo bogohulno, te odbacuje jazz ritmiku u korist rock ritmova, itd, itd. U ono vrijeme 1969/1970. godine glazba Milesa Davisa zvuči bliže prog rocku nego jazzu. To je vragec i htio, a i isplatilo mu se. Studijski „Bitches Brew“ je prodao u milionskoj nakladi.

Vratimo se mi „Live“ albumu. Ljudi moji, što on prekratko traje – glazba je zarazna, odlično odsvirana i snimljena. Od tri strane vinila (četvrta strana je svojevrsni picture disc) meni osobno je prva najdraža. To je snimak s Newporta na kojemu bend svira u formi kvarteta, jer je Shorter zaglavio negdje u prometnoj gužvi. Dakle, tu nastupaju: Miles na trubi, Chick Corea na električnom klaviru, Dave Holland na basu i Jack DeJohnette na bubnjevima. Sve dionice koje inače svira Shorter odsvirali su Miles ili Corea. Odlično. Miles se naročito iskazao u ovome dijelu.

Sekcija s Isle of Wight nastupa u sastavu: Miles na trubi, Gary Bartz na saksofonu, Chick Corea na el. klaviru, Keith Jarrett na orguljama, Dave Holland na basu, Jack DeJohnette na bubnjevima i Airto Moreira na udaraljkama.

Kada pribrojimo i glazbenike koji su svirali na studijskom „Bitches Brew“, otvara se pogled na tadašnju budućnost ili današnju povijest jazza i fusiona ili jazz-rocka. Pametnome dovoljno.
Album je izdan 2011. godine, prilično je skromno opremljen, jedino što ima knjižicu na 12 stranica u kojoj se tekstom i fotografijama govori o vremenu koncerata.

Producent je legendarni Teo Macero.
Treba li još što reći u prilog ovome live albumu? Mislim da ne, preporuka je razumljiva sama po sebi, riječi su suvišne jer su Miles i njegov „Bitches Brew“ toliko puta bili tema različitih napisa da se skoro pa nema što nova reći.

Zato jednostavno uživajte slušajući. Ili slušajte uživajući.