HOME FORUM KLUB KONTAKT
HI-FI KUĆNO KINO HOW TO VAŠ HI-FI INTERVIEW NOVOSTI PREPORUKA OGLASNIK  

Audiofil - feel the sound - Whitesnake - Live ... In the Still of the Night - Glazbena Preporuka
Whitesnake - Live ... In the Still of the Night
napisao: Brico

DVD, 2006

Doug Aldrich i Reb Beach na gitari, Timothy Drury na klavijaturama, gospodin Marco Mendoza na basu, Tommy Aldridge na bubnjevima, alfa mužjak David Coverdale kao vokal. Hammersmith Apollo dvorana u Londonu, godina 2004., koncert grupe Whitesnake. Treba li još nešto istaknuti? Meni ne. Možda da je nešto tako električno još proizvodio jedino Nikola Tesla ili Westinghouse?

Whitesnake je u prošlosti često znao biti sladunjavi hard rock bend, ali rečeni alfa mužjak Coverdale je toliko opčinjavao ženski dio rock publike (vrlo često i one muškoga spola) svojim baladama i pjevljivim hard rock hitovima da im je popularnost uvijek bila na zavidnoj visini.

Gospodin David Coverdale, čovjek u pristojnim godinama (koji bolje izgleda danas nego prije trideset godina), pažnju je na sebe usmjerio pjevajući u tada super popularnoj hard rock grupi Deep Purple, gdje je ranih sedamdesetih, zamjenivši frontmena Iana Gillana, zarikao svojom glasinom iz temelja različitom od onoga Gillanovog. Od tada je gospodin Coverdale prisutan na rock sceni na radost obožavateljica koje nisu birale komade odjeće koje su mu dobacivale na binu. A ovaj vrag je to koristio i kada nije bio u najboljoj formi.

Whitesnake, osnovan 1977. godine često je svojom postavom sličio Deep Purplu, razmjenjivali su se članovi oba benda. Kako bi se koji posvađao u svome matičnom bendu otišao bi u onaj drugi (kao primjerice Dinamo i Lokomotiva). Kroz bend je prošlo mnogo vrhunskih rock izvođača a u sjećanju su naročito (osim onih Purpleovih) ostali Stevie Vai i Tommy Aldridge. U devedesetima se bend raspao da bi najzad dvijetisućitih gospodin Coverdale odlučio ponovo pokrenuti stvar i skupio ekipu koja svira i na ovome DVD-u. Daleko najjača postava benda, koja tako okrutno rastura svoje instrumente da se katkad zapitate kako oni koji ne znaju ovakvo znanje uopće mogu nastupati i biti popularni, često i popularniji od Coverdaleovog benda. Reći ćete možda – nije sve u izvrsnosti. Ha, ha , ha, a nego u čemu?

Dakle, kada Coverdale pogleda u publiku jedno 90% žena utrne, ali koliko mogu vidjeti i njih 30-tak% muških se isto tako zacrveni. Ovaj alfa pjevač bolje zvuči i bolje izgleda nego ikada. Na nekim forumima vodi se prilično glupa rasprava o tome pjeva li on ovo na plejbek ili uživo. Kako pretpostavljam da plejbek ne može predvidjeti situacije koje se mijenjaju u rock izvedbama, čisto sumnjam da je to slučaj kod ovoga koncerta. Prije sam mišljenja da ima savršeno ozvučenje i savršeni i utrenirani glas kojim postiže visoku kvalitetu izvedbe.

Ali maknimo se malo od Coverdalea. Onaj plavokosi, visoki , zgodni gitarista, koji se odaziva na ime Doug Aldrich parira u svemu gazdi benda. Za moj ukus savršeni rock gitarista – vrhunska tehnika, uvježbanost, utreniranost, ljestvice, arppegia, pentatonika, energija. Bacio je malo u sjenu drugoga gitaristu Reb Beacha, koji različite tehnike ali isto tako vrijedna doprinosa bendu rastura rock blues gitarskim stilom. Klavijaturista Timothy Drury je kao i obično odlikaš o kojem ne treba trošiti mnogo riječi. Takvi sve znaju, pa ako ne umru od pića, naprave vrijedne stvari u glazbi.

E sada dolazimo na moju omiljenu temu: gospoda Marco Mendoza i Tommy Aldridge. Basista i bubnjar. Srce svakoga benda. Ako oni ne sviraju dobro i pouzdano bend ne valja. I to je tako dok je rocka, nema tu skrivanja. A ova dvojica ne da dobro sviraju nego drže sve na svojim plećima. Gospodin Mendoza je plaćenik najviše klase, bez problema svira Pastoriusa na šest-žičanom basu bez pragova, tako da mu je ovo mala igrica. Pratim ga sa zanimanjem već niz godina. Drugi moj miljenik je bubnjar Tommy Aldridge, junak iz vremena Black Oak Arkansasa i drugih američkih bendova. Gospodo, čovjek je izmislio sviranje na setu s dva bas bubnja. I tako, kada njih dvoje zarokaju trese se dvorana. Ovo mislim doslovno. Kompaktnost, uigranost, tehnički vrhunski nivo, zvuk, pa i izgled ako ćemo pravo, dovode ih do jedne od najboljih ritam sekcija koje sam imao priliku gledati uživo (njih dvoje su u međuvremenu otišli iz benda jer su preskupi i imaju svojih obveza, ali čitam da se Tommy opet vratio).

Koncertni set se sastoji od svih najvećih hitova Whitesnakea (pogledati na internetu!), koji često zvuče bolje od originala. Za razliku od Led Zeppelina, koji su svoje povratničke koncerte izveli na pomalo penzionerski način, ovo je jaki, sirovi, originalni Whitesnake. Sve štima – izgled, zvuk, svirka. Žene (i muškarci) još uvijek stenju pri pogledu na Coverdalea. A ovaj pjeva li ga, pjeva, a zajedno s njim i razgaljena publika.

Kazati će neki da njihova muzika nije zavrijedila pažnju, da je previše sladunjava. A što reći na to nego da je meni šećer i te kako potreban u životu. Volim što vole žene jer one uvijek bolje znaju. A i ne skrivam svoju „nježniju“ ili romantičnu osobnost. Koja je itekako muška kada je odsviraju i otpjevaju gazda Coverdale i njegovi plaćenici.

Energija i pjevljivi refreni, to je za Whitesnake uvijek bila dobitna kombinacija. I baš sam sretan zbog toga. A vi muškarčine imate u ovome DVD-u idealan poklon za svoje ljubavi ili pak supruge, nakon što ste istrošili ideje s parfemima, pidžamama, zlatnim ogrlicama i sl. poklonima.

 

Audiofil - feel the sound - Whitesnake - Live ... In the Still of the Night Audiofil - feel the sound - Dave Holland - Prism - Glazbena Preporuka
Dave Holland - Prism
napisao: Brico

Label: Dare2 Records
Godina izdanja: 2013.
Vrsta medija: CD


Britanski kontrabasist Dave Holland je opet izdao odličan album. Uvijek se pitam kada će se takvi tipovi umoriti. Ali očito njihova energija više ne dolazi iz njih samih već i iz suradnika kojima su okruženi. Čovjek je nevjerojatan - pojavio se do sada na 419 nosača zvuka, što pak nije ništa u usporedbi s Charliem Hadenom koji je svirao na njih 544. Pa što još novoga može pružiti čovjek koji je svirao na četristotinjak albuma, pitam se u nevjerici. Vjerovali ili ne, može i to dosta.

Dave Holland, najveći živući kompozitor među basistima, uvijek je bio cijenjen kao vođa elektrificiranih malih jazz sastava (kvarteta, a naročito kvinteta). Koliko se sjećam stalno je dobivao godišnje nagrade za takve sastave ili bio pri vrhu ljestvica. Usput, Holland svira kontrabas nenametljivom tehnikom i tonalnom čistoćom, koji zvuči onako kako čovjek i očekuje od jednoga Engleza (još od vremena Bitches Brew Milesa Davisa).

Kroz njegov kvintet devedesetih i dvijetisućitih prošlo je mnogo njih a ovdje ću apostrofirati samo trombonistu Robina Eubanksa. Zašto? Zato da bih pokazao da i na Zapadu postoji protekcija. A tko je gitarista na „Prismu“, dotični Kevin Eubanks, doli brat toga trombonista iz Hollandova kvinteta? Eubanksima je očito dobro s Hollandom, a i sviraju u skladu s Hollandovim očekivanjima. Druga dvojica Hollandovog novog kvarteta su bubnjar Eric Harland i Craig Taborn, klavijaturista.

Odlični bubnjar Harland je svirao sa svima u jazz miljeu, a kao pravi snažni bubnjar odgovara novome Hollandovu izričaju. Klavijaturista Craig Taborn je najpoznatiji kroz suradnju sa saksofonistom Jamesom Carterom.
Prism otvara prava jazz-rock numera „The Watcher“ – snažna, s gitarom koja podsjeća na Johna McLaughlina. Eubanksa na ovoj ploči često uspoređuju s legendarnim fusion gitaristom McLaughlinom. Okej, tehnički su možda na sličnoj razini ali mentalno su dosta različiti. Eubanks o glazbi razmišlja pomoću okvira koje je stvorio jazz i to savršeno pristaje ovome albumu, dok McLaughlin glazbu doživljava van okvira, odnosno zadani glazbeni okviri su mu samo prolazna ruta koju mora proći na svojim putovanjima „izvan“. To, naravno, ne umanuje vrsnost Eubanksa kao instrumentalista a naročito kao značajna člana četvorke koja je odsvirala Prism. Ovdje je i bubnjar Harland dao oduška te je odlupao svoju dionicu u maniri najboljih jazz-rock udarača. I tako je prva numera dala ton cijelome albumu.

Vrlo je važno kod ocjenjivanja nekog glazbenog uratka čuti što je odsvirano, a možda još važnije, što nije. Cijenim to što Holland i ekipa nisu otplovili u onu dosadnu stranu fusiona s ljigavim temama i bravuroznim solažama, odnosno što nisu krenuli dokazivati kako su oni, eto, vrsni glazbenici. Još uvijek je to jazz, ali na struju ...
Moji favoriti Dave Hollandova kvinteta su „Point of View“ iz 1998., „Prime Directive“ iz 2000. i „Not for Nothing“ iz 2001. godine. Na njima su svirke za nijansu mekše, čemu pridonose saksofon (Chris Potter ili Steve Wilson), marimba i vibrafon Stevea Nelsona, te trombon Robina Eubanksa. Dakle, tu nije bilo klavira kao osnovnog pratećeg instrumenta a naročito ne električne gitare.

A na Prismu, primjerice, kada Eubanks rastura rock solažu na 7. numeri albuma „The True Meaning Of Determination“, Taborn svira pratnju na električnom Rhodes klaviru, dočim, kada gitara utihne, prelazi na klasičnu jazz solažu na akustičnom klaviru, ali uz pratnju basa i bubnja u pravom jazz-rock izričaju.
I kada sviraju u jazz-rock maniri, svirka ima svoje zakonitosti koje su van današnjih uobičajenih kalupa fusiona ili jazz-rocka, često prelazeći iz kanona fusiona u one klasičnog jazza. A lagano distorzirani Fender Rhodes klavir još uvijek zvuči božanstveno.

Album zatvara numera „Breathe“, kojoj je autor bubnjar Eric Harland, laganica odsvirana na akustičnom klaviru, laganoj gitari i uz panoramski zvuk činela gdje se čuje Hollandov kontrabas u svoj svojoj jednostavnosti, laganom pokretu i točnosti (rekao bi čovjek „kao da ga je odsvirao Charlie Haden“).

Cjelokupna snimka je odrađena besprijekorno, s liderom koji nema što komu dokazivati. Prati me osjećaj da su uživali u svirci. Ja uživam u njihovu užitku.

Jazz-rock. S crtom.
 

Audiofil - feel the sound - Dave Holland - Prism Audiofil - feel the sound - Monteverdi: A Trace of Grace - Glazbena Preporuka
Monteverdi: A Trace of Grace
napisao: Želimir Vrbanc

Monteverdi: A Trace of Grace - Michel Godard

Label: Carpe Diem Records
Godina izdanja 2011.





Istinska ljepota u nekoj glazbi i zanos koji može pobuditi u slušatelju je kategorija koja nadilazi vrijeme u kojoj je nastala. Ona je vječno prisutna, čeka na slušateljevo uho koje ju može prepoznati i uživajući blagovati.

Ovih dana se pojavljuje dosta nosača zvuka s različitim „crossover“ usmjerenjima i podkategorijama, naznake takvog utjecaja prisutne su i u gotovo svim žanrovima glazbe, uzima se patern glazbene obrade (aranžmana) iz klasične glazbe, iz etno naslijeđa, iz rocka, bluesa, dobro izmiješa, te se sve skupa često pretvori u masu koja podsjeća na sadržinu želuca poslije predjela, jela, deserta i kave na kraju, with cream on top. Unutar te kategorije mogu svrstati sve - od turbofolka preko Rucnerice i Maxima Mrvice do TwoCellos i Vanesse Mae. Od svega tog mi se jedino svidjela silina kojom je Apocalyptica obrađivala Metallicu. Što se crossovera dotikavle, barem onog koji pokušava klasičnu glazbu približiti širem ukusu svekolikog pučanstva generalnog sam stava da je to profaniranje klasike. No – de gustibus.

Overall, it is a sort of "jazz trio meets Renaissance/Early Baroque trio".

Kad se ovo pročita, malo ostaje za maštu doli znatiželje da se posluša i procjeni što jazzeri imaju reći o Monteverdiju. Oboružan takvim predrasudama, pomalo se plašeći da će mi se sniziti iznimna naklonost i poštovanje koje gajim prema Michel Godardu (serpentist) i Gavino Murgiji (sax, bas), poslušao sam ovaj CD, koji me zadivio glazbom koju sadrži. Što može biti dodano Claudiu Monteverdiju, kako mu se može dati hommage a da se ne okrnji ljepota njegove glazbe? Kako pažljivo prići tom gigantu? Ovaj CD pokazuje da se to može.

Za Michela je ovaj CD ostvarenje dječačkog sna, za njega je Monteverdi prava strast. Uvijek će se sjećati kako je kao dijete bio duboko dirnut Monteverdijevim finalom krunidbe Pape sa Nikolausom Harnoncourtom koji je odgledao na crno-bijeloj televiziji. On sam kaže : “Kao glazbenik, uvijek čujete glazbu u svojim snovima koje se ne možete sjetiti kada se probudite, i sad mi se evo pružila prilika da tu glazbu iz svojih snova dovedem u život“. Nakon dužeg premišljanja o projektu Monteverdi i konzultacija s Murgijom, poziva Stevea Swallow-a, basista čije će se dvije kompozicije kasnije pojaviti i na albumu. Poziva Guillemette Laurens, tu pjevačicu, mezzosopran, zvijezdu među tumačima Monteverdija, za koju je rekao da njen glas čuje u uhu kad misli na njegove pjesme. Zatim poziva svog starog prijatelja i poznanika sa improviziranih sessiona Brunu Helstroffera (koji svira theorbo), te Fanny Paccoud (violina) s kojom dijeli ljubav za staru glazbu, usporedo sa sličnim pogledima na suvremenu glazbu.

Michel Godard se zatvorio s njima u stari cistercijanski samostan Abbaye de Noirlac, te je uz podršku tehničkog tima iz izdavačke kuće Carpe Diem za šest dana snimio ovaj prekrasan album. Sam samostan koji datira u dvanaesto stoljeće, koji se nalazi južno od Bourgesa, u samom središtu Francuske, sigurno je ozračjem, ljepotom, te akustičnim svojstvima pridonio miru i uzvišenosti koja odiše u svim dijelovima CD-a.

Ovo me sjetilo i na jedan drugi Godardov CD – Castell del Monte, snimljenim u istoimenom dvorcu, također s Murgiom, u kojem se osjeti ta nevjerojatna povezanost Godara sa europskim glazbenim naslijeđem.

Što reći o glazbi s cd-a. Od trinaest numera, pet je izvorno Claudia Monteverdija, šest potpisuje Godard te dvije skladbe jazz lastavice Swallow-a. Glazba je putovanje, odmak od naših svakodnevnih briga, bogata harmonijama u raznolikim postavkama dva ili više instrumenta, naraciju u pjesmama je sjajno se uklopivši u atmosferu jazz improvizacija odradio prekrasan glas Guillemette Laurens, jasan i neometan jer joj je pažljivo pružen prostor unutar instrumentalne svirke. Snimke su vrhunske, svoj primjerak sam nabavio preko HD-Tracka, u 24/192 formatu, za audiofile pravi biseri od snimaka, svaki ponaosob. CD sam odslušao u jednom dahu, zatečen ljepotom glazbe koja nadilazi vrijeme u kojoj je nastala, čitav album odiše nekom vanvremenskom ljepotom, što je čini mi se i bila namjera Michel Godara, dali je u tome uspio procijenite sami.

 

Audiofil - feel the sound - Monteverdi: A Trace of Grace
Arhiva  Page:   << Prev   1   2   3  4  5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   Next >>

 



NOVO U FORUMU

 Forum: HIFI komponente ...
  Preporuka Audiolab, Rotel...

 Forum: HIFI komponente ...
  Dobre SH prilike

 Forum: Prostorna akustika
  Tretman plafona

 Forum: CD i ostali mediji
  Nova muzička izdanja

 Forum: HIFI komponente ...
  Najljepši zvučnici na svijet...

 Forum: Vinyl
  Koja zvučnica

 Forum: HIFI komponente ...
  Audio Epilog Albino

 Forum: CD i ostali mediji
  SACD gdje kupiti

 Forum: Retro Audio
  Tandberg TR 3030


NOVI ČLANOVI FORUMA

 delboy
 urukhai
 306maxi
 Twrr
 acrncevic
 Habec
 kova2110