Stevie Wonder – Live at Last
Stevie Wonder – Live at Last. A wonder Summer's Night (First ever live DVD filmed live at the O2)
Label: Motown
DVD, godina izdanja 2009.
Treći DVD u nizu ovih napisa nije slučajno na vrhu mojih glazbeno-scenskih poslastica. Naime, jedini koncertni zapis koji je u cijelosti odobrio Stevie Wonder toliko je kvalitetan, relevantan i glazbeno moćan da sam se prvih desetak slušanja i gledanja DVD-a naprosto ježio. Cijela mladost moje i mnogih drugih generacija opjevana je njegovim pjesmama, koje su ovdje odsvirane u maniri najboljih američkih izvođača.
Koncert je snimljen 2008. godine u londonskoj O2 areni, a izveden je dvoiposatni program s 31 numerom. Slika, zvuk, bend, publika, svirka i pjevanje dobivaju moju najveću ocjenu (malo sam subjektivan ali s očitim razlogom).
Na početku – relativni početak. Da je Stevie Wonder u životu snimio samo pjesmu „Superstition“ bio bi zasigurno legenda. Ali on je snimio toliko toga da je danas „much-beloved American icon and an indisputable genius not only of R&B but popular music in general“, kako kažu u AMG-u. Taj legendarni hit izdan je 1972. godine na wonderovom albumu „Talking Book“ i tada ga je čulo pola čovječanstva. Za drugu polovicu bio je zaslužan Jeff Beck s grupom Beck, Bogert & Appice (koju je Jeff Beck tvorio s ritam sekcijom zaboravljenih ali odličnih bendova Vanilla Fudge i Cactus), koji je istu pjesmu snimio na albumu „Beck, Bogert & Appice“ i to već 1973. godine. Kako to izvodi Jeff Beck i bratija pogledajte na sveprisutnom jubitou
E, zaljubio sam se u tu pjesmu već u Wonderovoj verziji a kada sam čuo i ovu drugu naprosto sam podivljao. I danas se sjećam kako sam kod jednog lokalnog frika kupio uvozni LP „Beck, Bogert & Appice“, a Talking Book sam već imao. Čisti eter.
Zašto je ovo relativni početak? Zato jer je do ovoga Stevie snimio već 19 albuma (prvi je snimio 1962. s 11 godina) i već je prešao u duboku autorsku fazu. Sve do albuma „Where I'm Coming From“ iz 1971. godine Wonder je bio klasični interpretator s aranžerskim pretenzijama, ali od ovoga počinje njegova najplodnija faza, koja završava s najznačajnijim uratkom, odnosno duplom LP pločom „Songs in the Key of Life“ iz 1976. godine. Istine radi, i prije i poslije se znala zalomiti pokoja dobra, pa je tako već 1969. snimio „My Cherie Amour“ s evergrinima My Cherie Amour i Yester-Me, Yester-You, Yesterday. A 1980-te je ugledao dan njegov posljednji ozbiljni, „Hotter Than July“, s hitovima Master Blaster (Jammin') i Happy Birthday.
Ima jedan podatak koji se ne može preskočiti – čovjek od 1962. godine snima za Motown. Da se zamisliš.
Idemo s lošim i dobrim stranama ovoga DVD-a. Loše strane – nema ih, osim što se meni osobno ne sviđa stil sviranja dvaju gitarista u bendu, ali valjda Wonder i šef benda i glazbeni direktor Nathan Watts (inače njegov vjerni prijatelj i basista iz starih dana) znaju što valja i što im treba. Dobre strane – s čime početi? Krenimo od Nathana Wattsa, koji svira bas, okuplja bend, zajedno s Wonderom određuje repertoar te uvježbava bend. On je, osim samoga Wondera, centralna figura na bini – sa svojih cca 150 kila imponira sviranjem i drži bend na okupu. Moj tip čovjeka. Drugi plus je izbor repertoara ili kako bi se na hrvatskom reklo playing liste. Okosnicu čine fenomenalne pjesme s već spominjanog najboljeg albuma Stevie Wondera „Songs in the Key of Life“. Zapravo je raspon repertoara od albuma „My Cherie Amour“, do „Hotter Than July“. Ajd', našla se tu i kontrovezna I Just Called to Say I Love You s albuma i soundtracka „The Woman in Red“ (1984.), te Part-Time Lover s albuma „In Square Circle“ (1985.). Kao da sam ja radio popis.
Čisto da ne bude dosadno izveli su i nekoliko pjesama drugih autora, npr. All Blues Miles Davisa, Spain Chick Coree i Joaquina Rodriga, pa jedan UK Medley u kojem dominiraju Beatlesi i Rolling Stonesi. A ovo zadnje izvode ne da razbiju dosadu, već je to zasigurno posveta zemlji u kojoj sviraju koncert a koja je iznjedrila bendove koji su u svoje vrijeme mijenjali Wonderovu domovinu, odnosno Ameriku.
Prateći bend je priča za sebe – tri klavijature, dva perkusionista (jedan od njih je Munyungo Jackson koji je svirao još s Milesom Davisem), dvije gitare, duhačka sekcija, bas, bubnjevi (odlični mladi bubnjar Stanley Randolph, koji u kilaži parira Wattsu, dokaz je da su svi pravi ritam instrumentalisti povezani sa Zemljom i zbog toga često punaški), odlični prateći vokali (jedna od njih je i Stevieva kćer Aisha Morris) koji su ujedno i plesači, sve zajedno respektabilni bend koji može odsvirati sve. Svi zajedno izgledaju odlično, cure na bini su rasplesane, publika uživa i pleše na svakoj pjesmi. Što od glazbe treba više tražiti?
Još nešto – nemojte da vas zavaraju njihovi osmijesi i ples, oni na bini samo stvaraju dojam da se odlično zabavljaju, a zapravo krvavo zarađuju svoj kruh. Kao pravi američki profesionalci.
Kao šlag na tortu dolazi fenomen Stevie Wondera koji nije izgubio dobar glas unatoč tomu što je na sceni prisutan od 1962. godine a to je, brat bratu, 50 godina. Mnogo? Ne za Wondera. Ne treba se Wonder više trsiti oko komponiranja, pa i ne ide mu nešto u posljednje vrijeme u tome smislu. Samo neka ide na turneje i izvodi svoje stotine i stotine pjesama koje je već napisao i otpjevao. Pogledajte na jubitou kako na koncertu izvode Superstition i bit će vam jasno o čemu govorim.
Respect. Bezuvjetna preporuka. Čovjek me zapravo uporno i vjerno prati već mnogih desetljeća moga života. I to mu nikada neću zaboraviti.
I za kraj, treba li poimence spominjati što su sve Stevie Wonder i prateći bend izveli na koncertu? Nema potrebe. Best of the best. Uvjerite se i sami (ovo je čisti i namjerni pi-ar)