Glazbena preporuka

Stevie Wonder – Live at Last. A wonder Summer's Night (First ever live DVD filmed live at the O2)
Label: Motown
DVD, godina izdanja 2009.

Treći DVD u nizu ovih napisa nije slučajno na vrhu mojih glazbeno-scenskih poslastica. Naime, jedini koncertni zapis koji je u cijelosti odobrio Stevie Wonder toliko je kvalitetan, relevantan i glazbeno moćan da sam se prvih desetak slušanja i gledanja DVD-a naprosto ježio. Cijela mladost moje i mnogih drugih generacija opjevana je njegovim pjesmama, koje su ovdje odsvirane u maniri najboljih američkih izvođača.

Koncert je snimljen 2008. godine u londonskoj O2 areni, a izveden je dvoiposatni program s 31 numerom. Slika, zvuk, bend, publika, svirka i pjevanje dobivaju moju najveću ocjenu (malo sam subjektivan ali s očitim razlogom).

Na početku – relativni početak. Da je Stevie Wonder u životu snimio samo pjesmu „Superstition“ bio bi zasigurno legenda. Ali on je snimio toliko toga da je danas „much-beloved American icon and an indisputable genius not only of R&B but popular music in general“, kako kažu u AMG-u. Taj legendarni hit izdan je 1972. godine na wonderovom albumu „Talking Book“ i tada ga je čulo pola čovječanstva. Za drugu polovicu bio je zaslužan Jeff Beck s grupom Beck, Bogert & Appice (koju je Jeff Beck tvorio s ritam sekcijom zaboravljenih ali odličnih bendova Vanilla Fudge i Cactus), koji je istu pjesmu snimio na albumu „Beck, Bogert & Appice“ i to već 1973. godine. Kako to izvodi Jeff Beck i bratija pogledajte na sveprisutnom jubitou

E, zaljubio sam se u tu pjesmu već u Wonderovoj verziji a kada sam čuo i ovu drugu naprosto sam podivljao. I danas se sjećam kako sam kod jednog lokalnog frika kupio uvozni LP „Beck, Bogert & Appice“, a Talking Book sam već imao. Čisti eter.

Zašto je ovo relativni početak? Zato jer je do ovoga Stevie snimio već 19 albuma (prvi je snimio 1962. s 11 godina) i već je prešao u duboku autorsku fazu. Sve do albuma „Where I'm Coming From“ iz 1971. godine Wonder je bio klasični interpretator s aranžerskim pretenzijama, ali od ovoga počinje njegova najplodnija faza, koja završava s najznačajnijim uratkom, odnosno duplom LP pločom „Songs in the Key of Life“ iz 1976. godine. Istine radi, i prije i poslije se znala zalomiti pokoja dobra, pa je tako već 1969. snimio „My Cherie Amour“ s evergrinima My Cherie Amour i Yester-Me, Yester-You, Yesterday. A 1980-te je ugledao dan njegov posljednji ozbiljni, „Hotter Than July“, s hitovima Master Blaster (Jammin') i Happy Birthday.

Ima jedan podatak koji se ne može preskočiti – čovjek od 1962. godine snima za Motown. Da se zamisliš.

Idemo s lošim i dobrim stranama ovoga DVD-a. Loše strane – nema ih, osim što se meni osobno ne sviđa stil sviranja dvaju gitarista u bendu, ali valjda Wonder i šef benda i glazbeni direktor Nathan Watts (inače njegov vjerni prijatelj i basista iz starih dana) znaju što valja i što im treba. Dobre strane – s čime početi? Krenimo od Nathana Wattsa, koji svira bas, okuplja bend, zajedno s Wonderom određuje repertoar te uvježbava bend. On je, osim samoga Wondera, centralna figura na bini – sa svojih cca 150 kila imponira sviranjem i drži bend na okupu. Moj tip čovjeka. Drugi plus je izbor repertoara ili kako bi se na hrvatskom reklo playing liste. Okosnicu čine fenomenalne pjesme s već spominjanog najboljeg albuma Stevie Wondera „Songs in the Key of Life“. Zapravo je raspon repertoara od albuma „My Cherie Amour“, do „Hotter Than July“. Ajd', našla se tu i kontrovezna I Just Called to Say I Love You s albuma i soundtracka „The Woman in Red“ (1984.), te Part-Time Lover s albuma „In Square Circle“ (1985.). Kao da sam ja radio popis.

Čisto da ne bude dosadno izveli su i nekoliko pjesama drugih autora, npr. All Blues Miles Davisa, Spain Chick Coree i Joaquina Rodriga, pa jedan UK Medley u kojem dominiraju Beatlesi i Rolling Stonesi. A ovo zadnje izvode ne da razbiju dosadu, već je to zasigurno posveta zemlji u kojoj sviraju koncert a koja je iznjedrila bendove koji su u svoje vrijeme mijenjali Wonderovu domovinu, odnosno Ameriku.

Prateći bend je priča za sebe – tri klavijature, dva perkusionista (jedan od njih je Munyungo Jackson koji je svirao još s Milesom Davisem), dvije gitare, duhačka sekcija, bas, bubnjevi (odlični mladi bubnjar Stanley Randolph, koji u kilaži parira Wattsu, dokaz je da su svi pravi ritam instrumentalisti povezani sa Zemljom i zbog toga često punaški), odlični prateći vokali (jedna od njih je i Stevieva kćer Aisha Morris) koji su ujedno i plesači, sve zajedno respektabilni bend koji može odsvirati sve. Svi zajedno izgledaju odlično, cure na bini su rasplesane, publika uživa i pleše na svakoj pjesmi. Što od glazbe treba više tražiti?

Još nešto – nemojte da vas zavaraju njihovi osmijesi i ples, oni na bini samo stvaraju dojam da se odlično zabavljaju, a zapravo krvavo zarađuju svoj kruh. Kao pravi američki profesionalci.

Kao šlag na tortu dolazi fenomen Stevie Wondera koji nije izgubio dobar glas unatoč tomu što je na sceni prisutan od 1962. godine a to je, brat bratu, 50 godina. Mnogo? Ne za Wondera. Ne treba se Wonder više trsiti oko komponiranja, pa i ne ide mu nešto u posljednje vrijeme u tome smislu. Samo neka ide na turneje i izvodi svoje stotine i stotine pjesama koje je već napisao i otpjevao. Pogledajte na jubitou kako na koncertu izvode Superstition i bit će vam jasno o čemu govorim.

Respect. Bezuvjetna preporuka. Čovjek me zapravo uporno i vjerno prati već mnogih desetljeća moga života. I to mu nikada neću zaboraviti.

I za kraj, treba li poimence spominjati što su sve Stevie Wonder i prateći bend izveli na koncertu? Nema potrebe. Best of the best. Uvjerite se i sami (ovo je čisti i namjerni pi-ar)

Label: Eagle Records/Eagle Vision
DVD, datum izdanja: 16 studenoga 2004.


Prisjećajući se koliko sam krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih obožavao po meni najveći soul&funk bend svih vremena „Earth, Wind & Fire“, slučajno sam naletio na njihov DVD „Live at Montreux 1997“. Opremljen je kao i sva Eagle izdanja, dakle skromno, bez dodataka ali sa glazbenim zapisom koji ipak nešto vrijedi.

Da napomenem, DVD-ovi u mojoj „fonoteci“ namijenjeni su samo mjuzi koja nije zavrijedila paljenja i trošenja CD plejera, a bonus u vidu slikovnog zapisa je nadopuna manjeg zanimanja ili skromnijeg glazbenog materijala. Kako me u zadnje vrijeme sve više zanima što danas rade moji junaci iz nekih davnih dana, tako je i EWF dobio primjereno vrijeme mojih pet decenija života.

Zanimanje ove vrste (diljem svijeta) uzrokovano je stanjem na crnačkoj, pretežno američkoj sceni koja vrvi od dosadnih R&B pjevačica koje navlaš izgledaju i zvuče isto, a u video spotovima se uglavnom svlače i plaze po nekim manekenima ili manekenkama. Muški dio iste glazbene populacije odrepao je sve teme koje čovjek može zamisliti i postali su toliko monotoni da su i sami sebi neslušljivi, pa izmišljaju sve lošije i lošije podžanrove (a što je nedostajalo Sugarhill Gangu!?). I bogme, uporni su.

Da se vratimo na našu temu - onako općenito, na prvu, mogu napomenuti da sam ugodno iznenađen kako zvuči skupina koja danas nosi ime EWF i kakvu zabavu je priredila na Montreux jazz festivalu. Svježiji su, poletniji i zanimljiviji od mnogih suvremenih - modernih bendova slične glazbene provenijencije. I svirački su relevantni, dok je zabavljački dio neupitno američki profesionalan.

Koncertni zapis ima svojih dobrih i loših strana. Krenimo od onih loših – u bendu sviraju samo tri „originalna člana“, koji tu sviraju od početka sedamdesetih godina (a to je bila druga postava benda). To su pjevač Philip Bailey, basista Verdine White i perkusionista Ralph Johnson. Svi ostali su članovi recentnih postava EWF, koea od devedesetih variraju i često se mijenjaju. Podaci tko su bili članovi, a tko danas čini EWF, dostupni su na mnogim internetskim stranicama i ovdje se time nećemo pretjerano opterećivati.

Druga loša strana, a vidljiva je već u onoj prvoj, jest ta da Maurice White, poznat kao Reese, osnivač, pjevač, duhovni i autorski vođa EWF od 1994. godine (kada mu je dijagnosticirana perkinsonova bolest) više nije s njima na bini, iako kažu da još drži sve producentske i poslovne konce u svojim rukama.
Nadalje, nedostaje i legendarna ritam sekcija s dva bubnjara, od kojih je jedan bio još jedan Mauriceov brat (uz Verdinea), Fred White. A najveći žal je taj što u postavi EWF više nema njihove slavne horn sekcije, poznate pod nazivom „Phenix Horns“ ili EWF Horns, a koja je s EWF kroz 70-te stvarala nezaboravne dionice. Kao zasebna skupina široj javnosti su najpoznatiji kroz suradnju s Phil Collinsom.
Pa dobro, upitaćete se, ima li što dobro. E, ima – glazba, scenski nastup, lakoća izvođenja, plesni pokreti cijeloga benda. Prvenstveno komplimenti Philipu Baileyu, koji izgleda i pjeva kao da mu je četrdeset godina manje. Čovjek je s pravom zaslužio titulu najboljeg falseta soul i R&B muzike. Repertoar je prilagođen njemu, tako da se rijetko osjeti nedostatak glasa Maurice Whitea, osim naravno pasioniranim ljubiteljima EWF. Nije izgubio čistoću i onaj svoj visoki falset po kojem je, između ostaloga, EWF i bio prepoznat.

Basista Verdine White tijekom cijele svirke sumanuto pleše i volim ga jer svira bolje nego u mladim danima, nerijetko virtuozno a da pri tome nije preuzeo pomodni stil slap sviranja, gdje se u grooveu naglašava ritmika na uštrb melodioznosti. Uz bok mu je odličan bubnjar Sonny Emory, koji praši ritam i katkad ga tako (neprimjetno) usloži, da ih je zajedno milina slušati i gledati.

Sva sila perkusionista i vokala je nešto što se uopće ne mora naglašavati kada su u pitanju EWF, pa tako i ova postava zvuči kao i sve ranije. Ritam, odlična horn sekcija, višeglasje, Baileyov vokal, sve je to u službi zvučne slike kakvu i očekujete od EWF.

Publika pleše i uživa kao da je pred njima bend u najboljim danima. To je dokaz koliko su vjerno članovi današnjeg EWF prenijeli zvuk, groove i ugođaj onoga staroga benda iz sedamdesetih i osamdesetih.
A najveća pohvala ide na račun playing liste – ona sadržava skoro sve značajne numere koje su objavili uživo na albumu „Gratitude“ iz 1975. godine. To mi je njihov najdraži album, gdje su dokazali svoju svjetsku veličinu kao svirački i zabavljački bend bez premca na tadašnjoj glazbenoj sceni. Uz te numere odsvirali su i svoje velike hitove „Let's Groove“, „September“, „Boogie Wonderland“ ...

Vrijedi pogledati, ako ništa a ono kao informaciju kako se to nekada radilo. I ne bih se bunio da dođu negdje u blizinu pa da se uživo prisjetim zašto je moja mladost bila tako lijepa. Spoznaja da su moji negdašnji idoli još uvijek živi (i živahni) osvježi mi dan.

PS. A one dvije koke što im plešu dokaz su da plesačice trebaju samo imati ritma i po njemu plesati.

Label: Atlantic
Živa snimka 10.12.2007, 02 Arena, London

Kako su nedavno u trgovine došli nosači zvuka i slike Led Zeppelina sa svojim „Celebration Day“ o čemu je govoreno i na ovome forumu, volio bih nekoliko riječi reći o prvim dojmovima. Zakeljiti sliku i reći da nešto postoji zaista nije dovoljno.

Prvo što treba spomenuti jest to da su Zeppelini izdali Celebration day u nekoliko verzija – 2 CD-a, 2 CD-a +DVD, 2 CD-a + 2 DVD-a, 2 CD-a + BR itd. Već sam krenuo prema kasi sa verzijom 2 CD-a i DVD (179 kn) kada sam ugledao povoljniju verziju 2 CD-a + 2 DVD-a (199 kn) i na kraju to uzeo.

Drugo, definitivno sam bio i ostao fan Led Zeppelina iako ne pod svaku cijenu. Oni su u jednom trenutku otišli u legendu i slažem se s Plantom da tu trebaju i ostati. Dojam koji se stječe nakon slušanja Celebration Daya (zatvorenih očiju) jest da njihove naslove svira odličan cover band, da je sve odlično odsvirano, ali nekako previše politički korektno. Zeppelini nikada nisu bili savršeni, bili su jednostavno dobri.
Kada se otvore oči, na bini vidite jednog sijedog, već proćelavog gitaristu s velikim podočnjacima i pivskim trbuhom, pjevača s istom kosom koju je imao i nekada ali sada s bradicom i velikim podočnjacima, uredno podšišanoga basistu i ćelavoga bubnjara (za razliku od ćaće sa svojom kosmušinom i bradurinom).

Pa da krenemo od najmlađega – Jason Bonham naslijedio je ćaćine gene, to se vidi i čuje kada se obrati pažnja na njegovu svirku. Sve je čovjek pravilno skinuo, čak i bas pedalu po kojoj je stari bio poznat (on je osobno moj najdraži rock bubnjar uz Tommy Aldridgea iz Black Oak Arkansasa). Uz to, Jason lupa pravi rokerski set Ludwiga s velikim bas bubnjem (kakav ćaća takav sin). Onako na prvu može se reći da je John Bonham bio nekako raspjevaniji, dok je Jason tehnički ispravniji. Razlika između ćaće i sina može se opisati i ovako: Jason za vrijeme svirke misli „prva, druga, kontra, tratatrata, prva, kontra, trata, četvrta“ .... a John „ma di sam ono stavio dop ... bemti, treba sutra pregledati onu ždrebicu ... tratatatratata dum bumbumbum tratata ... jebote onaj motor će dostić skoro 400 KS ... bumbum traka ...“. Ali oboje su bez sumnje vanserijski rock bubnjari, s time da Jason sada može reći da je i on svirao u najvećem rock bendu.

John Paul Jones je basista iz sjene, bio onda i sada, iako se danas više primjećuje koliko je svirka Zeppelina ovisila o njemu. Zvuk njegova basa je nepretenciozan, još uvijek bez pretjerano čujnih elektroničkih i MIDI korektora zvuka; sviđa mi se npr. da kada svira fretles ne uzima Fenderov jazz bas (kako bi napravio svaki normalno pomodni basista koji je ikada čuo zvuk Pastoriusa) već Fender precision bas i to onda lijepo svira prstima pri dnu vrata gdje je zvuk mekši i mumljajući. Druga strana John Paul Jonesa je sviranje klavijatura gdje se vidi da cjelokupni zvuk benda nosi upravo on. I vidi se da je čovjek napredovao u sviranju klavijatura. Posebna poteškoća je što kada svira klavijature mora svirati i bas dionice i to na nožnoj jednooktavnoj Rolandovoj MIDI pedali. Takvo sviranje iziskuje vrlo veliku koncentraciju i pažnju jer su pedale (dirke) postavljene vrlo blizu jedna drugoj.

Gitarista sijede kose, koji je napravio više na promociji Gibson gitara nego sva sila njihovih reklamnih agenata i piarova, zove se još uvijek Jimmy Page. Čovjek još svira sa ona svoja tri prsta lijeve ruke, nema više grešaka u intonaciji, čovjek se, zamislite, više ne drogira i vjerojatno mu je čudno trijezne glave svirati zepelinove stvari u zepelin bendu. Sve je korektno odsvirao ali nema više (što je i prirodno) one energije koju je crpio iz koktela mladosti, narkotika, alkohola i ludih ideja. U solo dionicama uzima više pauza nego je to radio prije tridesetak godina, sve je odmjereno i točno i to katkad i zasmeta. To nije originalni Page, to je originalni cover Page.

I na kraju pjevač koji zvuči kao Robert Plant, iako više ne pjeva u visokim registrima. Nema kao original onog prčevitog stava, razdrljenih grudi i izbačena pupka.
Ovaj pjevač je pustio bradicu i zvuči kao onaj Plant koji je nekada pjevao u Zeppelinima a izgleda kao što bih možda i ja za kojih desetak godina (kada bih smršavio, pustio bradicu i kosu te je obojao i nakovrčao). Sve je lijepo ovaj Plant otpjevao, kažem malo u nižim registrima, ima i pomoći s kontrolne miksete; čovjek se, kada ne pjeva, lijepo makne u stranu i tako to. Sve fino. Gledao sam ga uživo bez Zeppelina i to sam i očekivao jer je to sadašnji Plant.

Uživao sam gledati DVD verziju gdje se vidi da svi komuniciraju, da se gledaju u oči, da se smiješe, što nipošto nisu radili na vrhuncu svoje popularnosti. Tada skoro nisu komunicirali, osobito na nastupima, kada su ega u piku, kada je svaki onome drugome nešto dokazivao ... možda su zato i zvučali tako dobro. Uz ovakvu ritam sekciju (isto kao i prije) solisti mogu raditi što hoće, Page ne mora razmišljati hoće li tko ispasti, pogriješiti, odletiti u kontru. Sve je kameno čvrsto, tu sin uopće ne zaostaje za ćaćon a John Paul Jonesa da ne spominjem.

Nema smisla nabrajati koje su pjesme odsvirali, to se može vidjeti na bezbroj internetskih adresa. Sve u svemu odličan koncert, vjerujte nitko neće ovako dobro odsvirati njihove pjesme, ali koliko bi ih volio vidjeti uživo, isto ih tako želim zapamtiti kao bend koji svira, izgleda i ponaša se upravo onako kako su to radili prije 30-40 godina.

Ali ipak, volim ih i slušat ću ih dok god sviraju.

Preporučam isto i vama.