Glazbena preporuka

Label: Atlantic
Živa snimka 10.12.2007, 02 Arena, London

Kako su nedavno u trgovine došli nosači zvuka i slike Led Zeppelina sa svojim „Celebration Day“ o čemu je govoreno i na ovome forumu, volio bih nekoliko riječi reći o prvim dojmovima. Zakeljiti sliku i reći da nešto postoji zaista nije dovoljno.

Prvo što treba spomenuti jest to da su Zeppelini izdali Celebration day u nekoliko verzija – 2 CD-a, 2 CD-a +DVD, 2 CD-a + 2 DVD-a, 2 CD-a + BR itd. Već sam krenuo prema kasi sa verzijom 2 CD-a i DVD (179 kn) kada sam ugledao povoljniju verziju 2 CD-a + 2 DVD-a (199 kn) i na kraju to uzeo.

Drugo, definitivno sam bio i ostao fan Led Zeppelina iako ne pod svaku cijenu. Oni su u jednom trenutku otišli u legendu i slažem se s Plantom da tu trebaju i ostati. Dojam koji se stječe nakon slušanja Celebration Daya (zatvorenih očiju) jest da njihove naslove svira odličan cover band, da je sve odlično odsvirano, ali nekako previše politički korektno. Zeppelini nikada nisu bili savršeni, bili su jednostavno dobri.
Kada se otvore oči, na bini vidite jednog sijedog, već proćelavog gitaristu s velikim podočnjacima i pivskim trbuhom, pjevača s istom kosom koju je imao i nekada ali sada s bradicom i velikim podočnjacima, uredno podšišanoga basistu i ćelavoga bubnjara (za razliku od ćaće sa svojom kosmušinom i bradurinom).

Pa da krenemo od najmlađega – Jason Bonham naslijedio je ćaćine gene, to se vidi i čuje kada se obrati pažnja na njegovu svirku. Sve je čovjek pravilno skinuo, čak i bas pedalu po kojoj je stari bio poznat (on je osobno moj najdraži rock bubnjar uz Tommy Aldridgea iz Black Oak Arkansasa). Uz to, Jason lupa pravi rokerski set Ludwiga s velikim bas bubnjem (kakav ćaća takav sin). Onako na prvu može se reći da je John Bonham bio nekako raspjevaniji, dok je Jason tehnički ispravniji. Razlika između ćaće i sina može se opisati i ovako: Jason za vrijeme svirke misli „prva, druga, kontra, tratatrata, prva, kontra, trata, četvrta“ .... a John „ma di sam ono stavio dop ... bemti, treba sutra pregledati onu ždrebicu ... tratatatratata dum bumbumbum tratata ... jebote onaj motor će dostić skoro 400 KS ... bumbum traka ...“. Ali oboje su bez sumnje vanserijski rock bubnjari, s time da Jason sada može reći da je i on svirao u najvećem rock bendu.

John Paul Jones je basista iz sjene, bio onda i sada, iako se danas više primjećuje koliko je svirka Zeppelina ovisila o njemu. Zvuk njegova basa je nepretenciozan, još uvijek bez pretjerano čujnih elektroničkih i MIDI korektora zvuka; sviđa mi se npr. da kada svira fretles ne uzima Fenderov jazz bas (kako bi napravio svaki normalno pomodni basista koji je ikada čuo zvuk Pastoriusa) već Fender precision bas i to onda lijepo svira prstima pri dnu vrata gdje je zvuk mekši i mumljajući. Druga strana John Paul Jonesa je sviranje klavijatura gdje se vidi da cjelokupni zvuk benda nosi upravo on. I vidi se da je čovjek napredovao u sviranju klavijatura. Posebna poteškoća je što kada svira klavijature mora svirati i bas dionice i to na nožnoj jednooktavnoj Rolandovoj MIDI pedali. Takvo sviranje iziskuje vrlo veliku koncentraciju i pažnju jer su pedale (dirke) postavljene vrlo blizu jedna drugoj.

Gitarista sijede kose, koji je napravio više na promociji Gibson gitara nego sva sila njihovih reklamnih agenata i piarova, zove se još uvijek Jimmy Page. Čovjek još svira sa ona svoja tri prsta lijeve ruke, nema više grešaka u intonaciji, čovjek se, zamislite, više ne drogira i vjerojatno mu je čudno trijezne glave svirati zepelinove stvari u zepelin bendu. Sve je korektno odsvirao ali nema više (što je i prirodno) one energije koju je crpio iz koktela mladosti, narkotika, alkohola i ludih ideja. U solo dionicama uzima više pauza nego je to radio prije tridesetak godina, sve je odmjereno i točno i to katkad i zasmeta. To nije originalni Page, to je originalni cover Page.

I na kraju pjevač koji zvuči kao Robert Plant, iako više ne pjeva u visokim registrima. Nema kao original onog prčevitog stava, razdrljenih grudi i izbačena pupka.
Ovaj pjevač je pustio bradicu i zvuči kao onaj Plant koji je nekada pjevao u Zeppelinima a izgleda kao što bih možda i ja za kojih desetak godina (kada bih smršavio, pustio bradicu i kosu te je obojao i nakovrčao). Sve je lijepo ovaj Plant otpjevao, kažem malo u nižim registrima, ima i pomoći s kontrolne miksete; čovjek se, kada ne pjeva, lijepo makne u stranu i tako to. Sve fino. Gledao sam ga uživo bez Zeppelina i to sam i očekivao jer je to sadašnji Plant.

Uživao sam gledati DVD verziju gdje se vidi da svi komuniciraju, da se gledaju u oči, da se smiješe, što nipošto nisu radili na vrhuncu svoje popularnosti. Tada skoro nisu komunicirali, osobito na nastupima, kada su ega u piku, kada je svaki onome drugome nešto dokazivao ... možda su zato i zvučali tako dobro. Uz ovakvu ritam sekciju (isto kao i prije) solisti mogu raditi što hoće, Page ne mora razmišljati hoće li tko ispasti, pogriješiti, odletiti u kontru. Sve je kameno čvrsto, tu sin uopće ne zaostaje za ćaćon a John Paul Jonesa da ne spominjem.

Nema smisla nabrajati koje su pjesme odsvirali, to se može vidjeti na bezbroj internetskih adresa. Sve u svemu odličan koncert, vjerujte nitko neće ovako dobro odsvirati njihove pjesme, ali koliko bi ih volio vidjeti uživo, isto ih tako želim zapamtiti kao bend koji svira, izgleda i ponaša se upravo onako kako su to radili prije 30-40 godina.

Ali ipak, volim ih i slušat ću ih dok god sviraju.

Preporučam isto i vama.

Igor Stravinsky: Suite from: L'Histoire du soldat; Concerto in e-flat; Dumbarton oaks; Concerto in D for string orchestra; Suite No.1 for small orchestra; Suite No.2
Paavo Järvi /Deutsche Kammerphilharmonie Bremen/2002
Pentatone Classics - PTC 5186 046

S „Vojničkim pričama“ sam se ozbiljnije upoznao preko HDTT (High Definition Tape Transfer-a) 24/192 bitne digitalne snimke reel mastera iz 1956 godine sa Robertom Mandellom kao dirigentom. To je materijal koji pršti od dinamike i nevjerojatnog presenca instrumenata, kao takav se ćesto može naći u datotekama audiofila, neovisno o tome da li su ljubitelji Stravinskog ili ne. Godinu dvije kasnije imao sam sreću da istu kompoziciju Igora Stravinskog poslušam u jednoj sasvim drugačijoj izvedbi. Kad mi je prijatelj, istinski ljubitelj klasike pustio SACD jednog drugog Stravinskog, s jednom drugačijom izvedbom „L'Histoire du soldat“, ostavila me zapanjenog iskazujući svu ljepotu glazbe tog l'enfant terrible-a i genijalca glazbe dvadesetog stoljeća. Ubrzo nakon toga sam nabavio izvedbu preko HD Tracks-a, uživao, sve malo po malo vremenom shvaćajući kakav biser je ta snimka, ne samo naslovna „Priča o vojniku“ nego i ostatak kompilacije stavljene na nosač. Iz toga i potreba da vam evo prenesem dio ushićenja, ovakav Stravinski će biti dobrodošao u svakoj CD-teci, datoteci ili koji vam već format medija odgovara, jednog ljubitelja klasike.

Paavo Järvi i Deutsche Kammerphilharmonie Bremen, kojoj se Jarvi u to vrijeme bio spremao za službenog dirigenta, snimili su ovaj izbor djela Igora Stravinskog za Pentatone Clasics seriju 2002 godine (cd je izdan 2003). Ostvario se Järvijev san još od mladih dana da snimi upravo takvu kompilaciju Stravinskog na jednom nosaču. To su radovi koje je kompozitor skladao nakon svoja tri uspjeha (ili skandala, he he), uostalom i najpoznatijih svojih djela ( 3 baleta ; „Žar ptica“, „Petruška“ te „Posvećenje proljeća“).

S izuzetkom "Dumbarton Oaks" koncerta (1937-38) i „String Concerto in D“ (1946), sve ostalo na CD-u je skladano u razdoblju – zadnja godina Prvog svjetskog rata te ranih dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. To su većinom manje kompozicije za ograničen broj instrumenata, uglavnom komorne - tih godina u Švicarskoj Stravinskom nisu više bili dostupni resursi Ruskog Baleta. U skladbama se vidi i njegovo sve veće udaljavanje od ruskih glazbenih korijena, po malo uokvirujući svoj stil komponiranja koji će procvjetati nakon tridesetih, do pedesetih godina prošlog stoljeća, tzv. neoklasicizmom Stravinskog.
Igor je surađivao sa švicarskim novelistom Charles-Ferdinand Ramuz-om u kreiranju „L'Histoire du Soldat“, 1918. Mali komad za tri naratora, plesače i sedmoročlani orkestar priča priču o vojniku koji je prodao dušu nečastivom. Instrumentalna svita, koja uključuje marš, valcer, tango, nešto regtimea i koral, upravo je Jaarvijevim viđenjem i majstorkom izvedbom solista Kammerphilharmonie Bremen dobila onu dozu sugestivnosti, osjećajnosti, ponegdje i melankoličnosti (početni stavci) kojih je uvijek nedostajalo u izvedbama koje sam ranije slušao.

"Dumbarton Oaks" Concerto je izveden s nešto više „plina“ ili „papuče na gasu“, no što bi se očekivalo od komada inspiriranog Bachovim Branderburškim koncertima, a osobitu pažnju treba posvetiti i užarenoj izvedbi „String Concerto in D“ . po nekima možda najboljim dijelovima CD-a. Dalje su tu dvije svite za orkestar koje mogu naoko odavati dojam „blažih“ kompozicija, no u biti u potpunosti osvjetljuju jedan od najboljih talenata Stravinskog, njegovu sposobnost da u potpunosti razbije tradicionalne glazbene forme u sitne komadiće, i onda penetrirajući se u tu formu i slijedeći njezine kanone napravi kompoziciju koja pršti od njegovog osobitog, lukavog humora.

Obje svite seciraju prirodu plesa. U Prvoj, (1917-1925) upotrebljava tradicionalne, narodne plesove Italije, Španjolske i Grčke. U Drugoj sviti (1921) se poigrava sa maršem – koji onda toliko usporava da postaje duhovit i pomalo zlokoban, zatim valcer pa polka i maničan galop. A izvedba? U te obje svite Deutsche Kammerphilharmonie je odbacila sav oprez i razuzdala se, to su snažne numere pune virtuoznog sviranja, vatre i onog osjećaja da su posao odradili kako treba.

Ako baš i ne volite Stravinskog ovaj CD vam može poslužiti kao testni CD koji će vam odmah, poput lakmus papira predočiti domete Vašeg setupa, njegovu mikro i makro dinamiku, sposobnost da precizno iscrta instrumente i njihov razmještaj u prostoru, tu trodimenzionalnu pozornicu u kojoj možete osjetiti prostor i zrak između instrumenata, te njihovo pojedinačno slobodno disanje i lakoću kojom je opisana zadnja reverberacija i odjek koji opisuje sviranje svakog pojedinog instrumenta unutar zajedničkog prostora. Možda je tomu pridonio i broj glazbenika koji nije velik, no nedvojbeno se moram složiti s hvalospjevima na račun razine tehničke kvalitete snimki na tom SACD-u, kojih je ne malo po net-u. Evo i nekoliko primjera:

"In sum: a stunningly persuasive recreation of the sound of real instruments arrayed in a real performing space-in this case, Radio Bremen’s lively Grosser Sendesaal." - Mark Lehman, The Absolute Sound

"Each instrument is perfectly scaled and dimensional. Let’s hope that PentaTone gives us more Järvi with chamber forces to complement the full-orchestra repertoire he’s addressing with Cincinatti." - Andrew Quint, Avguide.com

“...and this PentaTone release is probably among the five best-sounding high-resolution discs encountered thus far....The new PentaTone is definite Want List material.” - Andrew Quint, FanFare

Hvali se i 16/44 layer na CD-u, no na žalost tako ga nisam imao priliku poslušati iz jednostavnog razloga što sam svoj primjerak ovog sjajnog Pentatonovog izdanja nabavio u 24/96 formatu na Hdtracks.

No ako vam je Stravinski drag, obavezno napravite mjesta za ovu izvedbu između svojih Posvećenja proljeća, Petruški ili Žar ptica, obogatit će vam datoteku, ni malo ne umanjujući sjaj najčuvenijih izvedbi „Priča o vojniku“ poput one Stokowskog 1967 (Vanguard), ili trenutno među audiofilima popularne, gore navedene izvedbe s Robertom Mandellom.

Pozdrav;
tatamata

Igor Geržina - saksofonist, kompozitor i producent, ovogodišnji dobitnik nagrade Status za najboljeg instrumentalista u kategoriji jazz glazbe, dobitnik 2 Porina i bivši student američkog Berklee College Of Music, nedavno je izdao svoj treći samostalni album pod nazivom Metropolis i u nepunih tri mjeseca osvojio radijski eter na čak tri kontinenta.
Eminentne europske, američke i australske smooth-jazz radio postaje uvrstile su u svoju rotaciju skladbe s Metropolisa kao dio svog redovitog programa. Nabrojimo samo neke od njih: američke postaje SmoothJazz.com Global Radio, SmoothJazzTampaBay.com, CBC Music, WINR Jazz, kanadske Galaxie i Calm Radio, australski Smooth Jazz 905, britanske Sky FM, Jazzmine Radio, Smooth Grooves i Best Smooth Jazz Radio London, zatim njemačka Groove FM, talijanske postaje Abracadabra i Radio Venti, španjolski Radio Trece, poljski Radio Smooth Jazz i mnogi drugi.

Obzirom da većina tih postaja emitira svoj program i putem streaminga - tj. mogu se slušati putem interneta - možemo reći da se Geržinin Metropolis sluša na globalnoj razini. U skladu s tim je i činjenica da se Geržina opredijelio za način prodaje CD-a koji danas sve više uzima maha, a to su internet servisi poput iTunes, Amazon.com, CD Baby i drugi na kojima možete downloadati elektronski primjerak, ali isto tako i naručiti ''fizički'' CD po cijeni koja s dostavom ne prelazi cijenu prosječnog CD-a u hrvatskim dućanima.
Ne iznenađuje stoga što je Geržina za težište svojih promotivnih aktivnosti odabrao internetske alate poput Facebooka, Reverbnationa, Soundclouda, YouTube-a te vlastite web stranice, obzirom da je smooth-jazz glazba globalnog karaktera i nalazi svoju publiku na raznim krajevima planete. Zainteresiranih kupaca ima iz Amerike, Europe, pa čak i Azije.
Skladba s prvog albuma Igora Geržine koja je 2008.g. po HUZIP-ovoj listi najizvođenijih kompozicija zauzela visoko 38. mjesto (što je izuzetan plasman obzirom da je riječ o instrumentalnoj kompoziciji), stoga možemo pretpostaviti da će i 'Metropolis' biti dobro prihvaćen na domaćim radio postajama.

Info: www.igorgerzina.com