Glazbena preporuka

Igor Geržina - saksofonist, kompozitor i producent, ovogodišnji dobitnik nagrade Status za najboljeg instrumentalista u kategoriji jazz glazbe, dobitnik 2 Porina i bivši student američkog Berklee College Of Music, nedavno je izdao svoj treći samostalni album pod nazivom Metropolis i u nepunih tri mjeseca osvojio radijski eter na čak tri kontinenta.
Eminentne europske, američke i australske smooth-jazz radio postaje uvrstile su u svoju rotaciju skladbe s Metropolisa kao dio svog redovitog programa. Nabrojimo samo neke od njih: američke postaje SmoothJazz.com Global Radio, SmoothJazzTampaBay.com, CBC Music, WINR Jazz, kanadske Galaxie i Calm Radio, australski Smooth Jazz 905, britanske Sky FM, Jazzmine Radio, Smooth Grooves i Best Smooth Jazz Radio London, zatim njemačka Groove FM, talijanske postaje Abracadabra i Radio Venti, španjolski Radio Trece, poljski Radio Smooth Jazz i mnogi drugi.

Obzirom da većina tih postaja emitira svoj program i putem streaminga - tj. mogu se slušati putem interneta - možemo reći da se Geržinin Metropolis sluša na globalnoj razini. U skladu s tim je i činjenica da se Geržina opredijelio za način prodaje CD-a koji danas sve više uzima maha, a to su internet servisi poput iTunes, Amazon.com, CD Baby i drugi na kojima možete downloadati elektronski primjerak, ali isto tako i naručiti ''fizički'' CD po cijeni koja s dostavom ne prelazi cijenu prosječnog CD-a u hrvatskim dućanima.
Ne iznenađuje stoga što je Geržina za težište svojih promotivnih aktivnosti odabrao internetske alate poput Facebooka, Reverbnationa, Soundclouda, YouTube-a te vlastite web stranice, obzirom da je smooth-jazz glazba globalnog karaktera i nalazi svoju publiku na raznim krajevima planete. Zainteresiranih kupaca ima iz Amerike, Europe, pa čak i Azije.
Skladba s prvog albuma Igora Geržine koja je 2008.g. po HUZIP-ovoj listi najizvođenijih kompozicija zauzela visoko 38. mjesto (što je izuzetan plasman obzirom da je riječ o instrumentalnoj kompoziciji), stoga možemo pretpostaviti da će i 'Metropolis' biti dobro prihvaćen na domaćim radio postajama.

Info: www.igorgerzina.com

ECM Records, 2012. (ECM 2237)
Nekomprimirani download (16/44.1 FLAC), 11.99 € na: www.gubemusic.com

Tord Gustavsen - klavir
Tore Brunborg - tenor saksofon
Mats Eilertsen - kontrabas
Jarle Vespestad - bubnjevi


Gotovo da je prošlo 10 godina od pojavljivanja Gustavsenovog prvijenca koji je ostavio duboki trag u nordijskom snijegu. Taj trag pratili su ljubitelji jazza sve ove godine, vjerojatno pitajući se, gdje završava? Kako su se zime mijenjale, tako je postajalo sve jasnije da se tom tragu ne nazire kraj te da ga neće izbisati niti proljetne kiše ili ljetne vrućine. Stvorena je senzacija nordijskog jazza, a svijet glazbe postao je bogatiji za još jedno vanserijsko izdanje.

Prva tri albuma, 'Changing Places', 'The Ground' i 'Being There', na neki način možemo smatrati trilogijom. Prvi album je bio toliko dobar da su se sljedeća dva našla pod posebnom lupom i o kojima se govorilo u suzdržanim superlativima. Naravno, da je kojim slučajem redoslijed izlaska bio drugačiji, teško bi se bilo odlučiti koji je od ta tri albuma bolji. Trio, Tord Gustavsen, Harald Johnsen i Jarle Vespestad disao je poput braće na sva tri albuma jasno izražavajući senzibilitet vlastite glazbe.

A onda se dogodio zaokret koji, prema osobnom sudu, ostaje nepoznanica sve do posljednjeg, petog albuma o kojem je ovdje riječ. Naime, na četvrtom albumu 'Restored, Returned' trio postaje ansambl, na mjesto kontrabasiste Haralda Johnsena uskače Mats Eilertsen te se još pridružuju Kristin Asbjornsen kao vokal i saksofonist Tore Brunborg. Ova posljednja, nazovimo ju tako, saks akvizicija, pokazat će se izuzetno logičnim i mudrim potezom. Nažalost ne već na prvom albumu u novom sastavu. Iako se navode različiti razlozi ovoj promjeni, ono što neosporno ocrtava album jest osjetno drugačija glazba Tord Gustavsena. 'Restored, Returned' bih u najkraćim crtama opisao kao fazu mutiranja gdje glas mladog čovjeka postaje nejasan i na trenutke iritantan. Daleko od toga da taj glas govori neistinu i grube laži, već jednostavno ranije opisane tragove u snijegu pretvara u vrludav put pun neizvjesnosti.
Ono što je Gustavsen ranije savršeno opisivao kroz instrumente svoga trija, odjednom traži potporu na albumu kroz vokal Kristin Asbjornsen. Iskreno govoreći, vokal je divan i točno odmjeren, ali odvlači Gustavsenovu glazbu na sasvim jednu drugu, pa čak, usudio bih se reći, sladunjavu stranu.



Srećom, mojom, dočekali smo i peti album 'The Well'. Album u kojem se Tord Gustavsen pojavljuje u kvartetu i u kojem posadu broda napušta 'sporni' vokal. Već u prvim sekundama slušanja 'The Well' bezgrešno otkriva da je riječ o 'Gustavsenu'. Međutim, to su otkrivali i ostalih pet albuma do sada. Prvo cjelovito preslušavanje albuma vraća stvari na svoje mjesto i gotovo sa sigurnošću zaključujem da je riječ o 'The real McCoy' albumu. Izuzetno fino i pitko, razumljivo i organski. A onda, pažljivijim ponovnim sušanjem zapravo otkrivam jedan sasvim novi svijet razgovora i glazbe. 'The Well' nije najbolji Gustavsenov album, već djelo za sebe ili bolje rečeno - remek-djelo!

Očigledno godine i iskustvo čine svoje. Tenor saksofon Tore Brunborga napokon uspostavlja ravnotežu u komunikaciji i daje novu težinu Gustavsenovoj glazbi. Ona sad postaje artikuliranija, sofisticiranija i još senzibilnija. Kompozicija 'Communion', odnosno 'Communion, var.' možda najbolje ocrtava i opisuje tu jednu novu povezanost među glazbenicima. Ovdje svakako valja spomenuti i prisutnost 'novog' kontrabasa Matsa Eilertsena koji poput veznog tkiva drži konstituciju na okupu, ne dozvoljavajući da se, u bilo kojem trenutku, raspadne. Ukoliko je i postojala rasprava oko ranijih albuma je li kontrabas pretenciozan i prenaglašen, ovdje to sasvim sigurno nije.

Minuciozni razgovori praćeni izrazitim uvažavanjem i s ogromnim osjećajem za tuđi 'privatni prostor' u koji se ne ulazi bez dopuštenja, naprosto ostavljaju bez daha. Ovakvi, zreli razgovori zaslužuju ništa drugo nego bezrezervnu preporuku i bezgranično opetovano preslušavanje albuma. Sjajno pogođeno ime albuma 'The Well', de facto je nepresušni bunar iz kojeg će mnogi piti i ponovno se vraćati po još, utažiti žeđ i umiti lice svježim notama.

ECM već godinama unazad producira snimke oko kojih se lome koplja u audiofilskim krugovima. Jedni će reći da stvara iluziju lažnog prostora kakav u prirodi ne postoji i da takav raspored glazbenika uživo jednostavno ne bi bio fizički moguć, dok će drugi tvrditi da im to nije toliko važno s obzirom na besprijekorno visokovjeran snimak instrumenata.

Osobno ću se nakloniti drugoj strani jer u ovom albumu ne tražim da mi se kvartet preseli u dnevni boravak ili da ja otiđem u dvoranu, već želim savršeno razgovjetno razumijeti o čemu ovi glazbenici razgovaraju.

I zato, zamolit ću vas za malo tišine... Tord Gustavsen Quartet ima riječ.

Label : Atlantic Masters
Format : CD

Bog je imao poseban plan za Jimmy Scotta. Izdvojio ga je od desetero braće i sestara, zauvijek ga zarobio u sićušnom tijelu i podario mu srce nekoliko puta veće od njega samog. Veličina tog srca, mjerit će se u životu Jimmya Scotta, kroz bezbroj otpjevanih pjesama, nastupa i emocija koje je nesebično poklonio svojoj publici.

Rođen u Clevelandu, Ohio, 1925. godine, pravim imenom James Victor Scott kao da i nije imao izbora u životu što će biti, obzirom da je već s dvanaest godina bio poznat u Clevelandu kao talentirani pjevač. Njegove rane nastupe zapazio je stanoviti komedijaš Tim McCoy iz Akrona i angažirao Jimmy Scotta za nastupe širom Ohia. U tom periodu nastupa, dolazilo je čak i do situacija kad su morali Jimmya micati s pozornice i skrivati od nadolazeće policije, obzirom da je u to vrijeme Jimmy Scott bio maloljetan i kao takav nije imao što tražiti u noćnim klubovima. Publika je drukčije mislila.
Kasnije je Jimmy ostvario suradnje koje će mu usmjeriti karijeru, poput pridruživanja sastavima Count Basiea, Erskine Hawkinsa i Father Earl Hinesa, ali ono što će mu ustvari donijeti pravu prekretnicu u umjetničkom razvoju, je upoznavanje i surađivanje s Lionel Hamptonom i njegovim orkestrom. Te 1948. godine, Jimmy je imao svega 23 godine. Za umjetnički nadimak koji će ga pratiti ostatak života, "Little Jimmy Scott", upravo je zaslužan Lionel Hampton. No, uvod u žičane instrumente, kao i u vibrafon uz neprocjenjivo Hamptonovo mentorstvo je ono što je u stvari Jimmy Scottu u to vrijeme najviše značilo za nastavak glazbene karijere.

Ironija života, na žalost, Jimmy Scotta nije zaobišla, tako da razvoj karijere nije išao u smjeru, kako se činilo da bi trebao ići, ubrzano, već se rastegnuo i pretvorio u sitne korake. Korake dostatne "malog" čovjeka. Te sitne korake nisu ubrzale niti mnogobrojne suradnje s gotovo svim značajnijim jazz glazbenicima tog vremena. Razloge te ironije bismo mogli potražiti i u surovoj činjenici da je Jimmy Scott često bio omalovažavan kao umjetnik i nepravedno odbačen kao iskonski pjevač upravo zbog svog jedinstvenog glasa. Naime, netko to se prvi put susretne s Jimmy Scottom, teško da će povjerovati da se radi o muškom pjevaču. Njegova specifična boja glasa, recimo "ženska", više se vezala uz glasove diva tog vremena, Billie Holiday, Dinah Washington i druge ili pak kasnijeg, poput Nancy Wilson. Da ironija bude još veća, upravo su dive ovdje spomenute bile velike štovateljice Jimmy Scotta i njegovog glasa. S druge pak strane, često je bio prevaren za novac (čak i od najbližih suradnika), izostavljan s popisa sudionika na albumima, što je značilo usmenu predaju popularnosti itd. Za svoj punopravni status među zvijezdama, Jimmy Scott je morao čekati ulazak u sedmu deceniju svog života (!), kada su se njegovi nosači zvuka napokon počeli prodavati u dovoljnom broju da Jimmy Scott bude priznat kao glazbena zvijezda, što je u konačnici rezultiralo nominacijom za nagradu Grammy 1992. godine.

Da li je ovakav put i u kojoj mjeri frustrirao Jimmy Scotta, nećemo nikad saznati. Razlog tome je to što ukoliko i je frustracija bila prisutna u životu Jimmya, nikad se nije osjećala u njegovim pjesmama. Ono što se pak uvijek osjećalo, je neizmjerna ljubav, lakoća pjevanja, snaga i profinjenost izražaja. Slušati pjesme Jimmy Scotta je iskustvo ničemu ravnom. Dopiru do vas izravno, bez okolišanja i tjeraju vas na bezrezervno prepuštanje vlastitim emocijama.

Album o kojem ovdje želim napisati nekoliko rečenica nosi naziv "The Source" (CD, Atlantic Masters, 8122-73526-2) i predstavlja remasterirano izdanje originalnog naslova iz 1970. godine. Izdvojio sam ga iz razloga što su sve pjesme, bez izuzetaka, povezane međusobno u jednu skladnu cjelinu i čine savršeno uravnotežen album. Iako bi to trebao biti slučaj svakog albuma, svjedoci smo da to ipak nije tako česta pojava. I zaista, od prve pjesme "Exodus", pa sve do posljednje "This Love of Mine", slušamo Jimmy Scotta kao nam prepričava svoje najintimnije trenutke života, svu svoju radost i tugu koju je proživio kroz desetljeća, ne propuštajući spomenuti i najsitnije detalje. Ako bih ipak naglasio (nipošto izdvojio) određene pjesme s albuma, tada bi to bile "Unchained Melody" (jednu od najizvođenijih pjesama dvadesetog stoljeća, ovjekovječenu izvedbom The Righteous Brothersa), koju Jimmy Scott interpretira na sebi svojstven način, usudio bih se reči, superiornije, "Sometimes I Feel Like a Motherless Child" u kojoj Jimmy Scott dotiče najtužnije trenutke svakog od nas i "Day by Day", vješto prekriven ironičan pogled na zaljubljenost. Ostale pjesme na albumu su "On Broadway", "Our Day Will Come" i "I Wish I Knew". Svaka izvedba ovih pjesama predstavlja svojevrsno remek-djelo.

"The Source" je nedvojbeno nabijen s ogromnom količinom emocija, čak u tolikoj mjeri da je gotovo nemoguće zamisliti da stanu na jedan album. Obzirom da je skromnost obilježila život Jimmy Scotta, sve što od nas traži i u ovom slučaju je zapravo vrlo jednostavno. Pronaći put do svog srca, ponovno se zaljubiti i prihvatiti život kao emotivnu avanturu.

Jimmy Scott se nikad nije predao. Vječiti borac koji dan-danas u 82. godini obilazi svijet i održava nastupe, nenadmašni romantik bez "pravog" poraza, svojim likom i djelom ukazuje na sam život više nego na svoju glazbu, a kao posljedica jednog velikog prijeđenog puta. Puta koji je Jimmy Scott prelazio višestruko u oba smjera...

... malim koracima.